Zeleni silvanac kakav želim piti, a rijetko imam priliku, napravila je iz ovogodišnje berbe vinarija Štampar iz međimurskog mjesta Sveti Urban. Svjež je i vitak, s 10,5 posto alkohola, ali ne prazan nego baš ukusan. Malo je kod nas takvih vina od srednjoeuropske sorte koja spada među četiri velike u glasovitom Alsaceu. Zotzenberg je jedan od 51 grand cru položaja, dakle najboljih u regiji, na kojemu preporučuju sadnju silvanca. 
Preostale tri, rizling, traminac i sivi pinot, rade kao moćna i puna bijela vina, a sylvaner, što mu je međunarodno ime, opisuju kao personifikaciju živosti, mladosti i proljeća. Dijete je traminca i stare zagorske sorte beline bijele velike koju zovu i Kazanova zato što je roditelj 80-ak sorata, među kojima su i chardonnay i moslavac ili furmint, a nježno miriše po pokošenoj travi, bijelom cvijeću i citrusnom voću. Silvanac Štampar idealan bi bio kao proljetno vino. S obzirom na to da je pod navojnim čepom, mogao bi se i održati do travnja. Kod nas se često od silvanca rade čvrsta i puna vina što je dvostruka šteta. Prvo zato što ima puno bijelih sorata primjerenijih takvim vinskim “teškašima”, a potom jer silvancu ne trebaju takve ekshibicije. Dovoljno je lijep kad mu se samo prirodne osobine istaknu. Malo kompleksniji silvanac iz 2018. napunila je i vinarija Preiner, također iz Svetog Urbana. Njihov ima 12 posto alkohola, pet grama neprovrela šećera i šest grama kiselina. Stilski je dosta sličan Štamparovu, ali podnosit će neka ozbiljnija jela. Ta su dva silvanca dio projekta “Mlado Međimurje” u kojemu mladi vinari, koji preuzimaju ili su već preuzeli vinarije svojih roditelja, vina puštaju na tržište dva mjeseca nakon berbe s namjerom da se popiju u sljedeća dva mjeseca, odnosno do Božića, kad se priprema finija hrana koja ipak traži drukčije vinske priloge. Mlado vinarije Cmrečnjak je od rizvanca, sorte koju nazivamo pogrešnim imenom. Vjerovalo se kako su joj roditelji rizling i silvanac, no genska istraživanja pokazala su da je drugi roditelj plemenka pa bismo i mi ime trebali promijeniti u müller-thurgau, prema botaničaru Hermanu Mülleru, koji ih je 1882. iskrižao u švicarskom kantonu Thurgau. Sorta rodi vrlo rano pa su Cmrečnjaki grožđe brali već 25. kolovoza i vino se, eto, lijepo može piti dok su bobice nekih sorata još na trsu. Četvrto jednosortno vino “Mladog Međimurja” je Chardonnay Kocijan, predstavljen u okviriću, a posljednja dva su mješavine sorata. Vinarija Dvanajščak-Kozol iz Dragoslavca radi suho vino od sauvignona, koji daje aromatiku, i bijelog pinota zaslužnog za punoću, dok Kunčići u mjestu Banfi kraj Štrigove u boci sljubljuju chardonnay, sauvignon i muškat žuti. Vino je polusuho. Mirisom dominira sauvignon, chardonnay mu daje punoću, a muškat finu slast. Slatka savijača od sira s grožđicama i međimurska gibanica fino su mu društvo.
Najpoznatije svjetsko mlado vino je Beaujolais, koje se proizvodi posebnom tehnologijom karbonske maceracije, a kod nas se, uz mladost, najčešće vežu crvena vina voćnih okusa i aroma od portugisca primjerena jesenskim jelima od masnijeg, uglavnom sušenog i dimljenog svinjskog mesa te kiselog kupusa. Bečani, pak, stoljećima u četvrti Grinzing toče mlada vina pod imenu Heuriger što znači ovogodišnji. Carskom odredbom takva prodaja vina do isteka godine u kojoj se bralo grožđe bila je oslobođena poreza. Međimurski vinari takvu pogodnost nemaju pa butelja “Mladog Međimurja” neće stajati 30 kuna, što je cijena koju su oni dogovorili, nego državi dražih pet eura.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Vina im se zovu Mlado i baš bismo ih pili rado
9. studeni, 2018.Bogat je i slojevit prošek Ambra Alena Bibicha iz Plastova pokraj Skradina
4. studeni, 2018.
Suhe smokve i marelice, datulje, arancini i grožđice mirišu iz čaše prošeka Ambra Bibich, a karamel i čokolada osjete se i u okusu. Bogatom i skladnom slatkom vinu ocjenjivači Vinskih zvijezda dodijelili su četiri zvjezdice, a boca u vinariji u Plastovu pokraj Skradina stoji 170 kuna.
Tri zvjezdice osvojio je slastan, čvrst i pun Chardonnay Sur lie, 2016. Plešivičke obitelji Korak, koji u vinariji stoji 150 kuna. U konkurenciji su bili i Babić Gracin 2015., vino koje miriše na Božić (Groprom, 170 kn) te Frankovka Miraz 2015. iz Feravina (Vintesa, 80 kn).
Fini španjolski slatkiši slađi su i od Španjolki
2. studeni, 2018.
Poberi grožđe rano, proberi najbolje grozdove, prosuši ih na suncu sedam dana, isprešaj, pusti mošt da fermentira dok sam ne stane, prebaci u dobru drvenu bačvu i “zaboravi”. To je recept po kojem u vinariji Toro Albalá s juga Španjolske rade vino Don PX Convento koje živi desetljećima, a svakom je godinom sve bolje. Kontroverzni američki vinski kritičar Robert Parker je berbu 1946. ocijenio s maksimalnih 100 bodova, a 1958. je oduševila na radionici “Španjolska u čaši”. U zagrebačkom hotelu Westin organizirao ju je Ured za gospodarstvo i trgovinu veleposlanstva države s najviše površina pod vinogradima na svijetu. 
Riječ je o iznimno slatkom vinu, s čak 407 grama neprovrelog šećera, i 17,5 posto alkohola. Unatoč tim brojkama, alkohol ne peče dok se pije, a ni šećer se ne lijepi po nepcima, što je česti slučaj sa slatkim vinima koja gustoćom ponekad podsjećaju na med. Ovo vino iznimno se lijepo pije, što se može zahvaliti i dojmljivim kiselinama kojih ima 6,3 grama po litri. Nakon gutljaja više se osjeti ugodna slanost, koja potječe iz tla na kojem grožđe raste, nego slatkoća. PX u nazivu označava sortu Pedro Ximenez, tipičnu za regiju Xerex ili Jerez iz koje dolaze glasovita španjolska slatka vina sherry. S obzirom na to da je ovo iz susjedne regije Montilla-Morilles, ne može se zvati sherry, no podsjeća na najbolja vina iz Jereza. U berbi 1958. proizvedeno je 14.200 butelja i pokoja se još može naći po vinotekama. U Europi stoje oko 1600 kuna, a u SAD-u više od 2000. Butelje Parkeru savršene berbe 1946. stoje do 2300 kuna, a dostupna je i u magnumima. Te 1,5 litarske boce koštaju između 3450 i 3820 kuna. Isplati se kupovati i velike boce zato što ne treba paziti da se cijela popije brzo nakon što se otvori. Tehnologija proizvodnje je takva da vino i otvoreno može stajati tjednima bez opasnosti da se pokvari. Samo sedam grama neprovrela šećera manje, a gotovo 20 puta nižu cijenu (oko 125 kuna) ima pravi sherry Pedro Ximenez Aurora vinarije Yuste. Nema oznake godine, jer se za taj tip sherryja miješa između tri i osam berbi. Miriše po najfinijim suhim smokvama i ne opterećuje slatkoćom, dapače pristaje mu. Odličan slatkiš bio je i La Cruz Vega vinarije Bogarve iz regije Castilla la Mancha. Sorta je muškat, onaj koji mi nazivamo bijelim, dvije je godine sazrijevao u bačvi na finom talogu, još četiri u boci, a miriše po medu, cvijeću i kandiranoj korici grejpa. Ima 210 grama šećera po litri i jedno je od rijetkih slatkih vina koje pristaje slatkim jelima. Stoji oko 80 kuna. Bilo je još nekoliko jako dobrih suhih i slađih vina ovoga tipa po sličnim cijenama, čak i iz regija na sjeveru Španjolske. poput Ruede. Iz tamošnje vinarije Cuatro Rayas za svaku je preporuku 61 Dorado, suho vino više berbi za 70-ak kuna.
Skup, no ponovno izvanredan, bio je još jedan starac vinarije Toro Albalá. Palo Cortado M. Poley suho je vino od sorte Pedro Ximenez, a berba 1964. prekrasno je mirisala na naranče, najfiniju orahnjaču, smokve i rogač. Sazrijevalo je do 2017. u bačvi, a na Decanterovu ocjenjivanju osvojilo je 97 bodova od 100. S obzirom na to da smo vršnjaci, mogu reći da bih, opisujući sebe, godine navodio kao olakotnu okolnost, a ovom Pedru to ne treba. Ima čak 22 posto alkohola (dodali su mu destilat kako bi ga zaštitili od kvarenja), samo pet grama šećera i više od devet grama kiselina po litri. U okusu je toplo, ali ne i vruće što bi se od toliko alkohola očekivalo, a istodobno svježe. Najbliža vinoteka koja ga prodaje je u Švicarskoj i butelja stoji oko 820 kuna. Tko je blizu, neće požaliti
Austrijska zastava na boci zrelih pjenušaca
26. listopad, 2018.
Crveno-bijelo-crvena traka na boci austrijskog pjenušca od 22. listopada ove godine jamči da je grožđe uzgojeno s posebnom pozornošću i na uskom području, u većini slučajeva riječ je o jednom vinogradu, da je prinos bio upola manji od uobičajenog, berba ručna, a prešanje vrlo nježno te da se druga fermentacija odvijala u boci i da je na kvascima odležao najmanje 30 mjeseci. U dvije riječi, austrijska zastava znači da je u boci Große Reserve (Grande Reserve) pjenušac.
To je službeni naziv za treću, najvišu kategoriju prirodnih pjenušaca. Druga oznaka na tim bocama je “g.U”, što je kratica za “geschütze Ursprungsbezeichnung” ili zaštićenu oznaku izvornosti. Lani su Austrijanci za pjenušce uveli kategorije Klassik i Reserve, koje jamče da su pjenušci na kvascima odležavali najmanje devet, odnosno 18 mjeseci, a sad su ušli u društvo Champagne i Franciacorte, slavne francuske i talijanske regije, iz kojih stižu najbolja svjetska zrela pjenušava vina. Slavu su zaslužili strogim pravilima za proizvodnju i činjenicom da se tih pravila svi pridržavaju. Ne obavezno zbog toga jer su jako pošteni, nego zato što bi ostali proizvođači vrlo brzo i bez milosti izbacili varalice iz svojega društva. U Hrvatskoj je označavanje vina sakriveno u desetke propisa te stotine njihovih izmjena i dopuna. Prema Pravilniku o kategorijama proizvoda od grožđa i vina, postoje pjenušava vina, kvalitetna pjenušava vina i kvalitetna aromatična pjenušava vina. U specifikacijama za zaštitu oznake izvornosti pojedinih regija, podredija ili vinogorja postoji i mogućnost korištenja tradicionalnog naziva vrhunsko pjenušavo vino. Taj je naziv naveden kao tradicijski i u Slavoniji gdje vrhunske pjenušce rade dvadesetak godina, a proizvođači se i danas mogu nabrojiti na prste jedne ruke. I to je još dobro. U nečijoj glavi tradicija proizvodnje vrhunskih pjenušaca postoji čak i u sjevernoj Dalmaciji. Jedva čekam da je Ministarstvo poljoprivrede dokaže organizacijom kušanja arhivskih pjenušaca iz Benkovca, Drniša, Promine i Knina. Riječ je, naravno, o čistoj prepisivačini. Dokumenti o kojima ovise sudbine vinara i ostalih dionika, kako se to sad popularno kaže, te grane poljoprivrede rade se sustavom “copy-paste”. Napiše se jedan, ostali kopiraju, a na kraju ni ne pročitaju kakav su propis predložili. Ne čitaju ni oni koji potpisuju. Ako čitaju, to je tek katastrofa, jer ne razumiju.
Nasreću, vinari u Hrvatskoj su ozbiljniji. Da su u Austriji, oznaku Große Reserve ponosno bi nosili neki pjenušci istarskih vinarija Misal, Clai, Coronica, obitelji Grabovac iz Prološca Donjeg, kutjevačke vinarije Galić, zagorskih Vuglec, Petrač i Bolfan, prigorskih Kos i Puhelek-Purek, a o Plešivici da se i ne priča. Tamo upravo traje jedno od najljepših neformalnih vinskih natjecanja kod nas koje je rezultiralo s najmanje tri doista odlična pjenušca na kojima je označena i godina berbe. Počelo je Pjenušcem Amfora 2010. obitelji Tomac, koji je očarao i kritičare britanskog časopisa Decanter pa su ga uvrstili među 75 najuzbudljivijih vina 2016. godine i među šest najuzbudljivijih pjenušaca. Susjedi i prijatelji iz obitelji Šember odgovorili su izvrsnim Pavelom 2013., koji je gotovo četiri godine odležavao na kvascima, a u protuudaru su Tomci pustili na tržište Brut Classic 2006., ravan najzrelijim šampanjcima, ali ima ga samo 500 boca. Željno čekamo najavljeni Šemberov pjenušac iz amfore, zreli pjenušac s oznakom godišta za tjedan-dva predstavit će i Kurtalj, a imaju na tu temu što ponuditi i Korak, Jagunić, Kolarić, Barun… Još na boci nemaju oznaku berbe, ali neki su im pjenušci vrlo zreli. Sigurno zreliji od vlasti države u kojoj nastaju, a čiju bi zastavu vinari rado stavili na bocu, kad bi to zaslužila. Vlast, a ne zastava.
Vino.hr online vinoteka