blog.vino.hr

Ne znam kako zvuče slonovi koji trče kroz savanu, no zamišljam to kao tutnjavu sličnu gromovima i lomljenje stabala. E baš tako zvuče i šarani koji “krče” šaš na drugoj obali Vranskog jezera, onoj udaljenijoj od mora, na kojoj sam proveo tri lude noći prije 18 godina, kad je ovo jedinstveno hrvatsko slatko more postalo sigurno za posjete nakon četverogodišnje okupacije dijela njegovih obala. Za mirne noći bez vjetra prvo se vidjelo kako se povija trska koju plivajući razmiču te ljuskave ribe s malim brčićima, a kad bi iskočili iz vode pljusak bi trajao nekoliko sekundi. Kao da su toliko veliki da u vodu ne mogu pasti odjednom. I bili su veliki. U to je vrijeme sasvim normalan bio ulov šarana od osam ili deset kilograma.
Na jedinstveni produljeni ribički vikend tad me poveo pokojni prof. dr. Zvonko Mustapić, kasniji dekan Agronomskog fakulteta i toliki zaljubljenik u Vransko jezero da je u obližnjim Dragama kupio apartman. Tako su, pričao mi je tijekom tih noći, brojni fanatični ribiči spašavali brakove. Suprugama i djeci bi osigurali boravak na moru, a sebi u ribičkom raju.
Šarani desetkilaši bili su mala djeca prema ribama s puno većim brkovima, somovima, koji u Vranskom jezeru prelaze 100 kilograma. Postoji legenda o umirućem somu na kojeg je naišao ribič s čamcem. Utovario ga je i glava mu je virila na jednu, a rep na drugu stranu. Točnih mjera, kao u svakoj pravoj ribičkoj priči nema, no govori se da je bio teži od 200 kilograma. Som od 120 kilograma doista je ulovljen. Štoviše, glava mu je preparirana na zidu restorana u kampu. Zabilježena je i somina teška 103 kilograma i duga 252 centimetra uhvaćena 1988. Opasna za velike brkonje bila je u Vranskom jezeru 2010. U kolovozu je “pao” som dug 2,4 metra i težak 106 kilograma, a u rujnu dva kilograma teži i 10 centimetara duži. Godinu potom polakomio se za mamcem i 110 kilograma težak brko dug 267 centimetara.
O kapitalnim somovima i šaranima dr. Mustapić i ja smo samo pričali. Na vodu smo izlazili predvečer kako bi uhvatili netom izmriještene šarančiće koje smo nudili jeguljama. Bilo je to vrijeme ribičkog Eldorada. Pravi je problem tada bio kako spriječiti bacanje dinamita, a sportske ribiče poput nas gledali su kao bedake koji se noćima muče s tim štapovima da ulove sitniš, umjesto da štapinom pobiju sve, pokupe koliko mogu i pobjegnu kamo stignu.
Dr. Mustapić tad je govorio kako je ta naša ribičija posljednja bez strogih pravila koja su godinu-dvije potom i uvedena. Zabranili su noćni ribolov i ribolov onih šarančića. Smiju se loviti duži od 40 centimetara, no njih nitko i ne računa kao ulov nego samo kao mamac za soma. Od 2009. je zabranjen i ribolov jegulja. Love se zato štuke, ali i cipli. U Vranskom jezeru, naime, žive i riječne i morske ribe. Potonje ulaze kroz kanal Prosika s pirovačke strane jezera.
Vransko jezero dugo je 13,6 kilometara, široko 1,4 do 3,4 kilometra, a prosječno duboko 2,5 metara. Najveća dubina mu je i više od sedam metara. Površina mu je 30,2 četvorna kilometra, što je otprilike kao 6000 nogometnih igrališta, ili kao svi naši vinogradi zasađeni plavcem malim. Pruža se paralelno s morskom obalom od koje ga dijeli 800 do 2500 metara širok vapnenački greben visok do 113 metara. Površina jezera je četiri metra ispod površine mora pa je prokop 800 metara dugog kanala Prosika još 1770. godine doprinio zaslanjivanju jezera i useljavanju nekih morskih riba.
Čini se da mu je ta blizina pravog mora najveći nedostatak jer se i stanovnici i turisti drže obližnje slane obale. A šteta je da ne upoznaju ovo hrvatsko slatkovodno more čiju su vrijednost znali i prije 5000 godina pa su zbog njega ratovali. Dobro se to vidi na Babinom školju, kraj ulaza Prosike u jezero. Nekad je to bio otočić na kojem su lokalni stanovnici gradili zidine i sklanjali se od osvajača. Spasio je kroz tisuće godina desetke tisuća života. Dovoljno je velik za popriličan broj ljudi, vjerojatno prvenstveno žena i djece pa se zato i zove babin, a stalo je i stoke te zaliha hrane. Kako je u međuvremenu pala razina Vranskog jezera, škoj je postao poluotočić pa je bio sve slabije i slabije sklonište. Ne zna se jesu li ljudi morali bježati i pred Rimljanima, ali zna se da su zahvaljujući njima Zadrani baš iz Vrane dobili vodu te Scardonsku magistralu, cestu koja je povezivala Aenonu i Scardonu, preko Jadere i Blandone, odnosno Nin, Zadar, Biograd i Skradin.
Hrvatski su vladari u 9. stoljeću sagradili tu prvu utvrdu. Kralj Dmitar Zvonimir ju je 1076. darovao Papi, a od 1136. upravu utvrdom preuzimau templari. Ovaj “red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama” osnovan je nakon prvog križarskog rata kako bi štitio kršćanstvo od Islama i branio puteve od Rima prema svetoj zemlji, no osim obrani vjere mnogi su se posvetili zgrtanju bogatstva i moći. Zasmetalo je to francuskom kralju Filipu IV. Lijepom i papi Klementu V. pa su ih na petak 13. listopada 1307. jedostavno dali pobiti i njihova imanja prigrabili sebi. Tako po ukidanju templarskog reda 1312. i ovaj samostan prelazi u ruke Ivanovaca.
Mir je trajao malo više od dva stoljeća, do dolaska Turaka. Oni su dugo lomili zube na Vrani, tom malom naselju između četiri kraljevska grada Nina, Zadra, Knina i Šibenika. Utvrde oko hrvatskog slatkog mora, Nadin, Perušić, Ostrovac i Skradin još su početkom 1520-ih počele davati harač, a tvrđava ”Castrum Aureanae” oko koje se kasnije razvilo naselje Vrana, odolijevala je godinama. Neki spominju do 1529, a neki čak do 1537. I potom su vladali Vranom 150 godina.
Pa što je osvajače vodilo na obale tog malog slatkog mora, najvećeg prirodnog jezera u Hrvatskoj? Hrana. Nevjerojatno je plodna zemlja pod žarkim suncem tog dijela dalmatinskog zaleđa pa su svi osvajači uživali u jedinstvenom povrću i voću. I ribi. Tko ju je znao cijeniti. Danas se sva ta povijest može obići biciklom u nekoliko sati, što je možda i najatraktivniji dio poprilično siromašne turističke ponude.
No, priča o jezeru u kojem žive slatkovodne i morske ribe doprla je još prije 25 godina i do glavnog grada današnje Europske unije, dakle i naše Metropole. Ekipa belgijske televizije došla je snimati jedinstveni ribolov na orade i šarana s istog mjesta. Dr. Zvonko Mustapić tu im je oradu “podvalio”.
- Donijeli smo je iz mora da je mogu snimiti. No stvarno se u Vranskom jezeru love cipli, i to dvije vrste, a ima i girica – pričao je tijekom noćnog ribolova.
Girice bi se trebale loviti mrežama, što je najstrožuje zabranjeno, no vješti će ribiči naloviti poprilično cipala. Pri spomenu na tu ribu, mnogi će pomisliti na kanalizacijske cijevi oko kojih se skupljaju u lukama, ali samo pravi sladokusci znaju da je cipal iz čistog mora, ili u ovom slučaju jezera, jedinstvena poslastica. Ove sam ih godine jeo na Karinskom moru, koje nije daleko od Vrane, i uživao u nevjerojatno slatkom mesu s gradela. A na Vranskom jezeru pamtim šarana s gradela. Mali porcijaši, jedva nešto veći od “pravog” muškog dlana, služili su se u restoranu kraj kampa Vransko jezero prije zabrane izlova manjih od 40 centimetara. Šarana je teško ispeći na gradelama jer mu se koža lijepi i puca pa se meso presušuje i raspada. U mnogim su mi šaranaškim krajevima pričali kako to i nije istina, no nitko mi ih nije ispekao. A na Vrani jesu.
Okus slatkovodne ribe iz Vranskog jezera jedinstven je zbog boćate vode, a šarani u vapnenačkom dnu ne mogu ni lijeno rovati za crvićima pa se puno više troše da bi pronašli hranu i zato imaju manje masti. Savršen prilog ovakvom šaranu je domaće povrće koje ovdje također ima poseban okus jer je područje njegova uzgoja ispresijecano izvorima lagano slane vode.
Mnogi kuhinju ovoga kraja pamte po žabama, ali poseban je i som. Pripremljen jednostavno, na pariški, dakle pohan bez krušnih mrvica, samo u jajetu i brašnu, podsjeća na teleći mozak ili neke posebno mekane gljive. Uglavnom, topi se u ustima i dovoljan je razlog da se na ovom prekrasnom dijelu Lijepe Naše provede barem dan.
Vransko jezero smješteno je između tri značajna sjevernodalmatinska vinogorja: zadarsko-biogradskog, benkovačko-stankovačkog i skradinsko-pirovačkog. Najzanimljivije vinorodno područje, je nadinsko. Jedinstveno je u Hrvatskoj po čak 80 hektara vinograda s ekološkim certifikatom.
- Oduvijek smo radili ekološki jer su tlo i klima takvi da posebne intervencije ne trebaju. Dobivanjem certifikata smo to samo službeno potvrdili – rekao je vinar Željko Vrsaljko čije je najpoznatije vino Nadinska rana, mješavina merlota i syraha. Njegov susjed Šime Škaulj ima izvrsna sortna vina. Cabernet sauvignon prvo je vrhunsko vino s ovog područja. Za ljubitelje bijelog vina Mladen Anić iz obližnjeg Smilčića ima finu maraštinu koju zove Figurica.
S južne strane Vranskog jezera “caruje” Alen Bibić iz Plastova kraj Skradina. Nudi nekoliko vina od debita, bijele izvorne sorte njegova kraja kojoj je udahnuo svježinu i pitkost nakon što je desetljećima ta sorta glasila kao sirovina za tupasta i gotovo nepitka, industrijska vina bez duše. Bibić ima i izvrsne crnjake, ali i jedan od najboljih hrvatskih prošeka. Zove se Ambra, a radi ga od debita i maraštine, ali miješa čak sedam berbi. I ako će Anićeva maraština biti dobar aperitiv, Bibićev debit Lučica, primjerice, odlična pratnja somu iz Vranskog jezera, čašica njegova prošeka i sama je dovoljan desert za kraj finog ručka.