Otac i dva sina iz bolske vinarije Stina osvojili su brončane medalje na ovogodišnjem ocjenjivanju britanskog Decantera na kojem se natjecalo 14.362 vina iz cijelog svijeta. Otac je kaštelanski crljenak, sorta koju u Kaliforniji zovu zinfandel, a u Italiji primitivo. Kod nas je bila gotovo zaboravljena sve dok Miljenko Grgić, vlasnik američke vinarije Grgich&Hills te vinarije Grgić s Pelješca, nije uvidio sličnost zinfandela i plavca te potaknuo usporedbu njihovih gena. Analiza je pokazala da su crljenak i šoltanski dobričić, druga stara dalmatinska sorta, roditelji plavca malog. Posljednjih godina sadi se više crljenka i od njega rade sve bolja vina što je dokazalo i ovo Decanterovo priznanje.
– Arome zrelog voća s naznakama nara. Dobra struktura, lijepe kiseline i okus gorkaste šljive te začina – tako su u Decanteru opisali Stina Crljenak 2011.
Mogli su ga odmah usporediti sa Stina plavcem malim koji zovu i Majstor. To je oznaka za odležanija, posebno pripremljena vina. “Majstor plavac” odležano je godinu dana u novim bačvicama nekolicine francuskih proizvođača koji ih rade i od slavonskog hrasta.
- Intenzivan miris sladića, šljive i crnog ribizla s naznakama kože. Gusto i sočno vino čiji ugodni okus dugo traje u ustima – tako su decanterovci opisali ovaj plavac, a za onaj bolji, čije je ime Remek djelo, okusima sladića i šljive pridružili su ugodne tanine, gustoću koja se može “žvakati” te mirise kupina i ribizla.
Remek djelo radi se samo u najboljim godinama. Zbog toga kao i godinu dana duljeg odležavanja te manje, ekskluzivnije, proizvodnje, tri je puta skuplje od Majstora, čija berba 2010. u vinoteci Vivat Fina vina stoji 160 kuna. Crljenak je 200 kuna. Sva su tri vina rasni crnjaci, tipičnih okusa i mirisa plavca te će odlična biti uz dalmatinska jela poput ponajboljih pašticada. Od plavca rade i šarmantnu ružicu Stina Opol, a među bijelim vinima ponos im je pošip.
Malo čudo je u Bolu napravila vinarija čiji je vlasnik hotelijer Jako Andabak. Preuzeli su desetljećima zapuštanu Prvu dalmatinsku vinogradarsku zadrugu i donedavno ruglo pretvorili u turističku atrakciju. Sagrađena je 1903., u vrijeme kad je filoksera počela harati europskim vinogradima, a brački vinogradari su vjerovali kako njima neće doći. Na samoj je rivi jer su svu proizvodnju brodovima prevozili u Veneciju. Grožđa u Italiji i drugim europskim vinskim zemljama tada gotovo i nije bilo. Uskoro ga je, međutim, nestalo i na Braču. Ljudi su ostali bez prihoda i počeli se iseljavati u prekomorske zemlje, a zadruga je počela propadati. Umjesto bačava neko su vrijeme u njoj držali i ribarske mreže. Umjesto da podižu kvalitetu bračkih vina u ostalim su dijelovima lijepe zgrade punili vina za kontinentalne, pa i slovenske vinarije. Sad se u zadruzi konačno ponovno proizvodi vrhunsko bračko vino.
Uredili su i kušaonicu, prekrasan izložbeni prostor s ostakljenim prikazom škrtog tla iz kojeg raste trsje te bocama čije su bijele etikete vinom oslikali posjetitelji. U radnom dijelu podruma zadržali su betonsku bačvu od 68.100 litara. Iznutra je bila obložena staklom i to je, kažu u vinariji, bila znanstvena fantastika u vrijeme gradnje. Imali su dvije. Jedna je i danas u funkciji, a obložena je inoksom. Posadili su i desetke hektara vinograda na ponajboljim položajima, čak i iznad 600 metara. Tamo su veće razlike u temperaturama između dana i noći što jamči izraženije voćne arome. Rade i prošek, tradicionalnom metodom prosušivanja grožđa na trsu, a, ako zatreba, potom i u košarama na vjetru. Grožđe za prošek gnječe nogama kako bi fermentacija počela u bobicama, a tek potom prebacuju u preše pa prepuštaju “pravom” vrenju. I duljem odležavanju.