Posebna je godina 1999. za slavnog škotskog nogometnog menadžera sir Alexa Fergusona i još slavniji burgundijski vinski podrum Domaine de la Romanee Conti. Ferguson je te godine osvojio trostruku krunu, Ligu prvaka, englesku Premier ligu i FA Cup što nikome drugome nije uspjelo. Domaine de la Romaee Conti, pak, tu godinu drži jednom od najboljih u povijesti. A kakve to veze ima međusobno. Baš taj burgundac trenutačno je među najtraženijim vinima u svijetu bezobrazno bogatih, a tih će butelja biti najviše na dražbi 24. svibnja u Hong Kongu na kojoj će Fergusom ponuditi na prodaju oko 5000 butelja vina iz svog podruma te uspomene iz nogometne karijere poput dresa u kojem su igrači Manchester Uniteda osvojili Ligu prvaka. Od prodaje trećine Fergusonovih vina očekuje se zarada od otprilike 5,000.000 dolara, odnosno 27,5 milijuna kuna što je više od ovogodišnjeg proračuna Grada Lepoglave, primjerice.
Osim Domaine de la Romanee Conti, otkud je čak 75 posto vina, na dražbi će biti i Chateau Petrus 1988. te šest litarska boca Imperijal glasovitog supertoskanca Sassicaia 2005.
Ferguson je bio poznat po tome što je trenere momčadi protiv kojih je igrao njegov United pozivao na čašu vinog vina, a oni su mu zauzvrat darovali također dobre butelje. Kolekciju je skupio za vrijeme posla u Manchesteru od 1986. do 2013.
- Velik je pritisak na nogometne menadžere i morao sam pronaći zanimaciju izvan tog posla. Jako mi je drago da sam se bavio baš vinima, a mislim da je sad, nakon mog odlaska u mirovinu, i pravo vrijeme da dio svojih vina podijelim s drugima – rekao je Ferguson najavljujući dražbu.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Naslovna slika
Sir Alex Ferguson ‘lufta’ vinski podrum: Daje na dražbu 5000 butelja
17. travanj, 2014.Vina o kojima se lijepo šuti
12. travanj, 2014.
Da nisu samo mlade malvazije i terani istarski vinski aduti, pokazao je Nikola Benvenuti, čija obitelj u Kaldiru, prekrasnome mjestu na brdašcu nasuprot Motovunu, ima prekrasne odležane malvazije i izvrsna slatka vina. Predstavljanje u Miva galeriji vina u Zagrebu počelo je malvazijom 2013. kao vinom dobrodošlice.
- Prošla je godina za nas bila gotovo idealna za suha vina. Za desertna nije valjala. Pala je kiša, grožđe je bilo vlažno i nije se dobro sušilo nakon berbe. Zato iz berbe 2013. nećemo imati slatku čistu malvaziju ni teran, samo muškat i Coronu grande, mješavinu malvazije, muškata i stare istarske sorte ulovine – pričao je Nikola uz mlado vino punog tijela i izvrsnih kiselina.
Kao da je znao da volje za razgovor neće biti nakon zrelih malvazija 2008., 2009. i 2010. Riječ je o drugom tipu vina, istodobno rustikalnom i svježem, koje pune pod etiketom Anno Domini. Kožice grožđa ostave 15 dana u moštu, zato ima jaču boju, a potom ga prešaju i pretoče u drvene bačve u kojima dvije godine leže na finim kvascima. U boce ide nakon grubog filtriranja pa ima taloga. Žele što manje intervenirati u vinogradu i podrumu kako bi vino bilo iskrenije.
- Užasna je godina bila 2010. Puno kiše i to se vidi u vinu. Berbe 2008. i 2009. su bile bolje i međusobno sličnije, no 2009. po svemu prednjači. To je, uz 2011., najbolja berba posljednjih godina – rekao je Nikola.
A ta malvazija berbe 2008. dobro je vino, no vide mu se godine “na leđima”. Za razliku od berbe 2009. koja je svježa, složenih mirisa, punog okusa, gotovo savršena. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se razvijati i može li vino postati još bolje. Malvazija Anno Domini 2010. je tanja od starijih “sestara”, no da njih nije bilo, nitko se ni na “desetu” ne bi žalio. Pa nije ni ovako.
Sa zrelih vina prešlo se na slatka. Prvo na Coronu Grande, jednostavnije, lakše i jeftinije desertno vino koje je ime dobilo po vinogradu u kojem rastu malvazija, muškat te stara sorta ulovina. Ona ima veće bobice i puno soka, a nekad se redovito sadio njezin trs na svakih deset malvazija. Uglavnom se sušila za grožđice. Corona Grande je vino za pečenu guščja jetra.
Malvazija San Salvatore također je dobila ime po položaju 400 metara nad morem s kojeg se za vedrih dana vidi i Venecija. Tamo je, priča Nikola Benvenuti, uvijek najzdravije grožđe s više kiselina. Poslije berbe se grožđe dodatno prosušuje. Riječ je o slatkom vinu koje odlično prati slana jela, na primjer, škampe sa žara. Ime San Salvatore nosi i muškat momjanski od prosušenoga grožđa. Tom tehnikom, koju Talijani zovu pasito, obitelj prva u Istri radi i teran. Berba 2011. dvije je godine bila u drvenoj bačvi, a ima 7,8 grama kiselina po litri pa je slatko vino koje se ne lijepi na nepce nego ispire usta. Gotovo jednako kao i suhi teran iste berbe kojim je predstavljanje završilo. Valjda zato da se teran dulje pamti. I pamtit će se, barem kao i onaj veliki berbe 2009. Ovaj su napunili i u magnum boce (1,5 litara) koje će na tržište tek 2015. Sa šest godina.
Vino tjedna: Vrhunski Chardonnay berbe 2012. iz Belja
11. travanj, 2014.
Složeno, elegantno, puno, snažno i toplo. Grije alkohol. Mirisi i okusi po zrelom i sušenom voću. Čisto vino, dobre strukture i zrelosti. Tim su riječima ocjenjivači Vinskih zvijezda opravdali četiri zvkezdice koje su dodijelili vrhunskom vinu Chardonnay berbe 2012. vinarije Belje. To je vino tjedna, a u Superkonzuma butelja stoji 55 kuna.
Četiri zvjezdice osvojio je i urugvajski crnjak Tannat Reserva 2009. vinarije Pisano. To je puno, gusto, elegantno, živo i harmonično vino koje u Vrutku stoji 99,90 kuna. Talijansko vino Ribola Gialla Torre Rosazza 2012. dobilo je tri zvjezdice. Vino lijepa, čistog mirisa i ugodno svježeg okusa, živahno, zrelo, puno, zaokruženo i elegantno u vinoteci Bornstein stoji 108 kuna. Bez zvjezdica ostao je Perlage Valdobbiadene Prosseco brut. Osvježavajuć pjenušac, pitak kao aperitiv i za žeđ, nepretenciozan je i jednostavan, a u Vivatini stoji 99 kuna.
Špricer osvojio Novi Zeland: Vino i soda ili mineralna su i u priručnicima za koktele
5. travanj, 2014.Boca poput pivske, cijena poput vinske, tako bismo ukratko mogli opisati Scarlett’s Spritzers, piće novozelandske tvrtke Invivo Wines od, nama je sasvim jasno što je špricer, vina i sode kojem Novozelanđani dodaju i arome voća. Scarlett’s Spritzers tako na domaćem tržištu prodaju s dvije arome, bazge i limete te kupine, a u Bugarsku, Japan i Kanadu izvoze i špricere s aromama šumske jagode, manga i naranče te marakuje. Ima oko pet posto alkohola, poput većine piva. Boca od 0,5 litara u trgovinama u Novom Zelandu stoji oko 33 kune, a paket od četiri bočice 0,33 je malo više od 80 kuna. Ti špriceri, koje rade od sauvignona i sivog pinota, gotovo su dvostruko skuplji od piva. Od vina su ipak jeftiniji. Najjeftiniji sauvignon tvrtke Invivo Wines stoji oko 75 kuna, dakle, po litri je vino 50-ak posto skuplje. 
Špricerom su iznenadili i novozelandske vlasti koje ovo piće nisu mogli svrstati u postojeće kategorije prehrambenih proizvoda, što je vino čak i po našem zakonu, ili pića. Zato se ne smije prodavati u prodavaonicama nego samo u specijaliziranimn prodavaonicama pića. A i porez je tako veći. Slična gotova pića dugo se već u bočicama prodaju u Austriji. Tako Weißer Spritzer od 0,25 litara stoji oko tri eura.
Špricer je uvršten i u internetske priručnike za miješanje koktela poput onog na cocktails.about.com. Opisuju ga kao klasično i lagano piće, preporučuju rizling i sivi pinot kao najbolje sorte te dopuštaju korištenje sode i mineralne vode prema izboru. Kod nas se špricer radi sa sodom, a gemišt s mineralnom vodom. Taj naš gemišt je čest razlog podjela na one koji piju čisto vino i one koji ga miješaju s vodom iako takvih podjela ne bi trebalo biti. Postoje prilike kojima pristaje jedno te one za koje je bolje drugo piće. I pritom ne treba misliti kako loše vino može biti dobro za gemišt. Ne može. Loše vino nikad ne može biti dobro, ali istina je i da svako vino nije za gemišt.
Da bi gemišt bio osvježavajući, vino treba biti nježnog mirisa i okusa te s ne previše alkohola. Najbolja su ona s oko 11 posto. Kad se doda mineralna voda, taj postotak će pasti na sedam ili osam. Važno je i koja se voda koristi. Na prošlogodišnjem slijepom ocjenjivanju isto vino miješalo se s 11 mineralnih voda i najbolje ocjene dobila je Radenska. Slijedile su Kalnička te Jamnica. Izvan konkurencije bila je soda, a taj bi pravi špricer osvojio četvrto mjesto. Najgora je bila San Pellegrino, nesumnjivo svjetski najpoznatija u konkurenciji, no to je samo dokaz da ime ne znači puno. Valja napomenuti i da su sve mineralne vode bile iz plastičnih boca. Da su staklenke bile uvjet, skupile bi se samo četiri mineralne vode, a različite ambalaže daju i drukčije piće.
Problem s plastičnim bocama je taj što mjehurići iznimno brzo nestaju i željeni gemišt se pretvara u neželjenu bevandu. Nakon skužbenog ocjenjivanja rasprava je nastavljena uz gemište s domaćom mineralkom iz staklenke i “stručni žiri”, koji je prije davao ocjene od jedan do pet, ovom je jednoglasno dodijelio šesticu.
Vino.hr online vinoteka