blog.vino.hr

Ako mi kažeš, to ću zaboraviti; ako mi pokažeš, to ću zapamtiti, ako me uključiš, to ću shvatiti! Tom je Konfucijevom mudrošću dr. Romana Lekić, predstojnica katedre turizma na Veleučilištu Vern, potkrijepila zanimljivo predavanje Kreativna komunikacija u turizmu na Konferenciji o eno-gastro turizmu koju je u Ludbregu organizirala zagrebačka Udruga za kulturu stola G.E.T.
- Moderni turisti žele doživjeti autentičnu kulturu kraja koji su posjetili – rekla je dr. Lekić te dodala da im treba pričati priče kao što je pričala Šeherezada. To znači svaku večer drugu priču, da se ne ponavljaju, a da svaka bude zanimljiva. U vinskom i gastronomskom smislu turistima treba zadovoljiti vid idiličnim ambijentima vinograda, podruma i bojom vina, sluh točenjem, fermentacijom (kako mošt kipi) i prigodnom glazbom, dodir branjem grožđa te prepuštanjem da sami toče iz boce, okus svježim grožđem, vinom, kruhom, lokalnim specijalitetima te njuh mirisima zemlje, grožđa, vina…
Željko Suhadolnik, glavni urednik Svijeta u čaši, govorio je o apelaciji kao komunikaciji. Apelacija je, pojednostavljeno, oznaka mjesta nastanka vina. Kad Francuzi, Talijani, Španjolci i Portugalci spomenu neku apelaciju, zna se od kojih je sorti vino te kojom je tehnologijom proizvedeno, barem koliko je odležalo prije punjenja u bocu.
Oni u svakoj regiji imaju međuprofesionalna udruženja vinogradara, vinara, trgovaca čiji su članovi strogo odredili što vinar treba napraviti da na etiketi njegova vina može stajati ta apelacija, odnosno zaštita podrijetla. Takvo označavanje uvode i Nijemci i Austrijanci, a i mi smo pokušali, no nismo odredili kakva bi vina s određenog područja trebala biti, a kamoli kako ih raditi. Naši se vinari nisu dogovorili čak ni što je to Dingač pa s tog položaja stižu vina različite jakosti, gustoće čak i slatkoće. Kad bi se to riješilo, naši bi vinari lakše “prodavali” prekrasne enogastronomske priče poput riječne ribe i graševina u Podunavlju, čobanaca i frankovke u Slavoniji, peradi bijelog mesa i rizlinga u sjeverozapadnoj hrvatskoj, žgvaceta i terana u Istri te pošipa s bijelom ribom i plodovima mora, odnosno plavaca s tunom ili gofom u Dalmaciji. Turisti koji dobro znaju što će jesti znali bi tada i kakvo će vino piti, čak i ako naše sorte ne prepoznaju.
Imamo i vinskih priča bez hrane. Jedna od najzanimljivijih svakako je prvi svjetski pjenušac s dna mora (lijevo). Dečki iz PZ Vrbnik spremaju dio boca tog ugodnog pjenušavog vina od žlahtine na nekoliko godina na 30 metara dubine pa se i na butelju nahvataju školjke. Iza lijepe priče koju radi i Ando Crvik, a vina naziva prema motivima iz Džićevih djela, stoji i nesumnjiva kvaliteta. Novo vino, mješavina cabernet sauvignona, merlota i plavca Vilin ples, jedan je od najboljih hrvaskih crnjaka.