Svake se godine nove vile ili vilenjaci pojavljuju na vinskim bocama Kraljevine Zelina. Prije dvije godine Matea Bronić i Kristina Volf napravile su četiri etikete za vina obitelji Jarec-Kure, Kos-Jurišić, Puhelek-Purek i Žigrović koja su zadovoljila uvjete Udruge proizvođača marke vina Kraljevina Zelina. Tehnika akvarela dočaravala je vilinski lepršavi svijet, a krune na vilinskim glavama bile su isprepletene realističnim prikazima poljskog cvijeća i bilja, pojasnile su autorice etiketa koje su bile stilski ujednačene, no za svakog proizvođača napravljene ipak malo drukčije. Prošle godine u taj vilinski krug ušle su obitelji Željka Kosa i Miljenka Smrndića, a ove je na Smrndićevo mjesto uskočio Dražen Bedeković iz Bedenice pokraj Zeline. 
– Sve su nam kraljevine berbe 2016. osvježavajuće s oko 11,5 posto alkohola, a pod robnom markom Kraljevina Zelina ukupno smo napunili oko 10.000 boca – ispričao je Željko Kos, predsjednik Udruge Kraljevina Zelina, koja danas ima 18 članova. Prve su boce otvorene u odličnom zagrebačkom restoranu Agava u Tkalčićevoj ulici. Kušanje je pokazalo da su Kraljevine Jarec-Kure, Kos., Kos-Jurišić i Puhelek Purek sličnog stila, lagane, vitke, prozračne, osvježavajuće i prava ljetna vina, dok su preostale dvije krenule svaka svojim putom. Obitelj Kos-Jurišić ima čvršće vino, što ne znači da je jače, nego nije toliko lepršavo, a Dražen Bedeković punije. Tu je ostalo nekoliko grama neprovrelog šećera koji je vinu dao sočnost i slast, a posljedica je mraza prije otprilike godinu dana, u vrijeme cvatnje vinove loze.
- Poprilično mi je smanjio prinos u vinogradu pa je preostalo grožđe bilo koncentriranije i nakupilo je više šećera. Da sam ga pustio da provrije do kraja, vino bi imalo više od 12 posto alkohola pa po pravilniku ne bi ni konkuriralo za etiketu robne marke Kraljevina Zelina – pojasnio je Bedeković.
Tri tipa vina izvrsno su se složila s tri jela koja je pripremila ekipa Belizara Miloša, glavnog kuhara i suvlasnika Agave. Klasična, lagana, ljetna kraljevina pristajala je repiću kozice na kremi od šparoga, ona čvrsta obitelji Kos-Jurišić uz sirovu tunu, a slasnija Bedekovićeva uz paštetu od pačje jetre s tartufima. Odličan je bio i izbor čaša. Kraljevinu su točili u čaše koje je glasovita austrijska tvornica Riedel napravila za malvaziju istarsku. Malo su punije, s oblinama kakve je imala Marylin Monroe, ali uže pri vrhu tako da nježne arome kraljevine imaju prostora za otvaranje u čaši, a koncentriraju se izlazeći iz nje prema nosu.
Kraljevina je, može se reći, sorta zapadnih dijelova nekadašnje Austrougarske Monarhije. U brojnim zapisima iz druge polovice 19. stoljeća spominje se kao jedna od najpoznatijih sorata u Zagrebu i oko njega. I danas se najviše uzgaja u široj zagrebačkoj okolici, Plešivici, Prigorju i Hrvatskom zagorju, no ima je i u Sloveniji te Mađarskoj. Kod nas je zovu još i imbrina, brina te moravina, u Mađarskoj piros leányka, a u zemljama njemačkoga govornog područja königstraube te portugieser rot. Genetika je pokazala kako nema veze s portugalskim sortama pa postoji mogućnost da je ime portugalsko crveno dobila po bečkom rasadničaru koji je bio podrijetlom iz Portugala i crvenkastoj boji bobica. Treba dodati i da je Kraljica, fino pjenušavo vino od kraljevine obitelji Puhelek-Purek iz Gornjeg Psarjeva, bila službeni pjenušac ovogodišnje biciklističke utrke Tour of Croatia, koja se od 18. do 23. travnja vozila u sve četiri hrvatske vinske podregije – Slavoniji i Podunavlju, Dalmaciji, Istri i Primorju te Bregovitom sjeverozapadu.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za 2017.
Ne može baš svatko dobiti vilinsku etiketu za vino kraljevskog imena
petak, 28. travanj 2017.Vino tjedna je zrela i kompleksna Graševina Turković 2015. Kutjevo
petak, 28. travanj 2017.
Puno je, zrelo, sočno i kompleksno vino Graševina Turković 2015. podruma Kutjevo koja nosi ime nekadašnjeg vlasnika, a potom i upravitelja vinarije. Fino miriše na bijelo i orašasto voće, posebno se osjete bademi, a ocjenjivači Vinskih zvijezda preporučili su je uz jača mesna jela te ribu poput soma ili orade i dodijelili joj tri zvjezdice kao i titulu vina tjedna. Butelja je 48 kuna.
Vitko i nježno vino je Rose 2016. vinarije Antunović iz Oskorušna na Pelješcu. Od plavca malog je, miriše po voću i cvijeću, a okus mu je živahan, svjež i elegantan. Pristajat će jednostavnijim jelima od pečenog bijelog mesa, a butelja je u Vrutku 35 kuna.
Ružica je i Scalabrone Rosato 2016. vinarije Guado al Tasso iz toskanskog vinorodnog područja Bolgheri. Skladna mješavina cabernet sauvignona, merlota i syraha miriše na maline i jagode, pristaje proljetnim roštiljadama, a u Vivat finim vinima stoji 93,50 kuna. U konkurenciji je bio i Chardonnay Reserva 2015. čileanske vinarije Montes (Roto Dinamic, 61 kn). 
Koliko je tu vina samo od sangiovesea, a koliko je tek drugih sorti…
petak, 21. travanj 2017.
Nema ravne plohe u San Gimignanu, jednom od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradića u Italiji. Na brežuljku u dolini rijeke Else, 42 kilometra od Siene i 61 od Firence, dva su najpoznatija toskanska grada. Penje li se prema središtu San Gimignana ili spušta u dolinu, putovi i trgovi nagnuti su lijevo ili desno. Kao da su prilagođeni gostima koji su prije dolaska uživali u opojnim bijelim vinima od sorte vernaccia čiji su vinogradi oko gradića koji je od 1990. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.
VINO S USPOMENAMA
Lozu se na tom području i prije rimskog doba uzgajali Etrurci. Dolaskom kršćanstva vinarstvo se razvijalo zbog liturgije, a puk je vino počeo redovito piti nakon epidemije kuge 1348. Bilo je zdravije od vode jer je fermentacija uništavala velik dio mikroorganizama. U 16. stoljeću oduševilo je papu Pavla III. Njegov opskrbljivač vinima, tad su sommelieri još bili samo tjerači volova koji su vukli hranu u dvorce, što je originalno značenje te riječi, vina iz San Gimignana nazvao je pićem velikih gospodara s blagim aromatičnim mirisom i predivnom bojom te se žalio da ga proizvode premalo. U 17. stoljeću počelo je zlatno doba za vernacciu. Nije bilo pjesnika koji mu nije posvetio barem stih u nekoj od poema. Sadio se mnogo u 18. stoljeću, u 19. je količina stagnirala, a tridesetih godina 20.stoljeća vinogradi koje je uništila filoksera temeljito su obnovljeni, što je baza za današnju proizvodnju Vernaccie di San Gimignano kojoj tepaju da je vino ‘teritorija i memorija’. Prepoznatljivo je po svježem okusu u kojemu dominira ugodna gorkost badema. I doista je opojno. Posvetili su mu i muzej unutar gradskih zidina u kojem je bio dio proljetne prezentacije vina. Vernaccia di San Gimignano regulativu je i zemljopisnu zaštitu dobila 1966., a uzgoj grožđa i proizvodnju vina od 1972. kontrolira konzorcij kojem je na čelu Leticia Cesani, i sama proizvođačica odličnog vina od te stare toskanske bijele sorte. To je najmanji od pet velikih toskanskih konzorcija koji su osam dana predstavljali vina novinarima iz cijelog svijeta. Preostala četiri posvetila su se crnoj sorti sangiovese, samoj ili ‘začinjenoj’ kojim postotkom drugih toskanskih i internacionalnih crnih sorata. Najveći je prema glasovitosti i obujmu proizvodnje Brunello di Montalcino.
RATOBORNI VINARI
Montalcino je još jedan predivan gradić na brežuljku posvećen ponajprije vinu. I bolje je tako jer su u prošlosti njegovi stanovnici previše vremena gubili na ratove. Najprije su ratovali protiv 40-ak kilometara udaljene Siene, a onda su se udružili s bivšim protivnicima pa zajedno napali Firencu, do koje im je trebalo 110 kilometara. U 13. stoljeću to i nije bilo malo. S obzirom na to da su bili ratoborni, morali su sagraditi debele zidove koji i danas opasuju najstariji dio grada. A zbog te tvrđave tek su 1559., kao posljednja samostalna općina u Italiji, predali vlast velikom vojvodi Cosimu de’ Mediciju koji je ujedinio Toskanu. Brunello je u Montalcinu rođen tek u 19. stoljeću, kad je mala skupina seljaka počela proizvoditi vino od grožđa koje je raslo u okolici grada, a zvali su ga brunello ili brunellino. I već su tad vina bila iznimno dugovječna. I danas Brunello di Montalcino ugodno živi desetljećima. Vino je bogato taninima koji uz kiselinu svojstvenu sorti sangiovese omogućuje iznimno dugo putovanje kroz vrijeme. Uostalom, sad na tržište tek izlazi berba 2012. kod ‘običnih’ Brunella te 2011. kod odležanijih vina, koja zovu i riserva. Brunello proizvode od brunella odnosno sangiovesea, a Vino Nobile di Montepulciano, plemenito vino iz Montepulciana, još jednoga gradića na vrhu brežuljka, smije imati 30 posto drugih sorata. Ostatak je prugnolo gentile, kako oni zovu sangiovese. Među najpoznatijim vinskim gradovima Toskane Montepulciano je poseban po ljubavi prema slatkovodnoj ribi.
Svakako treba kušati il tegamaccio. Samo vatru pripremaju tri do četiri sata pa na njoj u keramičkim posudama desetak sati lagano kuhaju ribu u prošlogodišnjemu maslinovu ulju. Zbog toga je jelo, kažu, posebno. Mlado ulje ima prejake arome, a ove umirene polako prožimaju nježno riblje meso. Za taj recept treba se požuriti u Miontepulciano jer je sve manje ljudi koji ga znaju pripremiti ili koji su spremni posvetiti mu cijeli dan. Brži je, ali podjednako zanimljiv način pripreme ribe rustico: grgeči se
očiste, pazeći da se ne ošteti koža, slože na metalnu rešetku i peku s obje strane na vrlo jakoj vatri. Kad sasvim pocrne, skine se koža i posluži sočno meso. S drugom ribom to nije dobro pokušavati jer bi koža izgorjela i meso bi se upropastilo.
CRNI PIJETAO
Vina Chianti i Chianti Classico izvor su posvemašnje zbrke o toskanskoj kapljici. Chianti je najpoznatiji talijanski vinski pojam u svijetu i veže se uz opletenu debeljuškastu bocu iz kakve je pio legendarni Superhik iz stripa o Alanu Fordu. Još je 1616. precizno opisan kao zona za proizvodnju istoimenog vina od više sorata, među kojima dominira sangiovese između Firence i Siene. Ta se vina danas zovu Chianti Classico, a običan je Chianti od grožđa iz nekoliko područja oko nekadašnjega Chiantija. I pletenke su samo suveniri, a vina Chianti u normalnim su buteljama.
Vina Chianti Classico posebno su označena simbolom crnoga pijetla (gallo nero). E, taj je pijetao iz još jednoga davnog toskanskog rata. Kad su Firenca i Siena htjele prekinuti ratove zbog teritorija na kojem se uzgaja Chianti, dogovorilesu se da će vitez u zoru krenuti iz svakoga grada prema onomu drugom pa gdje se susretnu bit će ubuduće granica njihovih teritorija. Krenut će kad pijetao zakukurikne. Siena je izabrala bijelog pijetla, Firenca crnoga. I nije ta boja bila važna, nego lukavost Firentinaca koji pijetlu nisu dali jesti. Izgladnjeli je jadnik počeo kukurikati još dok je bio mrkli mrak. Firentinski je vitez smio krenuti, a onaj iz Siene čekao je da se njegov siti pijetao naspava. Iako su im gradovi udaljeni više od 50 kilometara, susreli su se 12 kilometara od Siene pa je crni pijetao Firenci donio gotovo cijeli Chianti, odnosno ono što je danas Chianti Classico.
Poprilično je komplicirano, no tko je češće posjećivao Italiju, zna da ondje štošta izgleda kaotično, ali vrlo dobro funkcionira, pa se zbog toga ne treba živcirati. I vinari okupljeni u dva konzorcija prijatelji su iako su konkurencija. Classico je svakako bolje
vino za posebne prilike, no i Chianti ima mnogo šarma, pa u njemu treba uživati svaki dan putujući od Siene prema Poggibonsiju ili Arezzu ili iz Firenze prema Pisi ili Pratu.
IMENA NISU VAŽNA
Na potonjem je putu lako nabasati i na Luccu, još jedan grad okružen bedemima oko kojega su, ali ne baš previše blizu, razbacani vinogradi. Baš je ta razbacanost, odnosno izoliranost, tamošnjim vinarima omogućila da se posvete ekološkom ili
čak biodinamičkom uzgoju grožđa. Svaki je, naime, daleko od susjeda, pa mu ovaj ne može uništiti trud prskajući svoj vinograd sredstvima koja su u ekološkoj poljoprivredi zabranjena. Vina su im posebna i zbog sortimenta. Kod crnih ima, naravno, sangiovesea, ali miješanoga s canaiolom, cillegiolom, aleaticom, malvasijom nerom i još desetak čija su imena još ‘nemogućija’ od ovih.
Kod bijelih vina sve je jednostavnije. Dopuštene su sorte lokalni vermentino i internacionalni sauvignon blanc, no kod prekrasnoga desertnog ’svetog’ vina vin santo ponovno smo na skliskom terenu. Znamo za malvasiju, iako to nije ni istarska
ni dubrovačka, a pojavljuju se i greco, grechetto, vermentino, trebbiano… No grad je toliko lijep i vina su toliko fi na da se ne isplati zamarati imenima. Treba uživati.
Putujući Toskanom, može se nabasati na vina konzorcija Morellino di Scansano, Montecucco, Maremma Toscana, Cortona, Carmignano, Valdarno di Sopra Doc, Bianco di Pitigliano e Sovana, Orcia, Val di Cornia, Isola d’Elba… I svaki je vrijedan
istraživanja. A vrijedan je i njihov vinski biznis. Od 16 spomenutih, pet velikih i 11 malih, na godinu obrnu milijardu eura.
Englezi sade milijun novih trsova samo za proizvodnju pjenušaca
petak, 21. travanj 2017.Francuzi su konačno priznali da im se sviđaju naša vina. Njujorčani govore kako su engleski pjenušci sljedeća velika “cool stvar”, a mi planiramo posaditi milijun trsova u godinu dana. Imamo dobre razloge da nazdravimo s pjenušcem. I to engleskim pjenušcem, rekao je za britanski dnevni list The Guardian glumac s manjim ulogama u prva dva “Supermana”, većim rolama u britanskim kazalištima te veliki vinski kritičar Robert Owen “Oz” Clarke, autor desetaka knjiga te voditelj televizijskih emisija i serijala o vinu. Treba mu vjerovati kad govori o vinima i zato što je 1982. pobijedio na Svjetskom prvenstvu u kušanju. 
Bilo je to posljednje prvenstvo pa je 35 godina svjetski prvak. I od tih 35 najmanje 15 godina uporno tvrdi kako su engleski pjenušci svjetski prvaci. Ili će to postati. I nije daleko od istine. Točno je godinu dana prošlo od ocjenjivanja na kojem su britanski vinski trgovci 14-orici francuskih poznavatelja šampanjaca ponudili tri para pjenušavih vina. U svakom su bili šampanjac i engleski pjenušac te je u svakom po devet Francuza reklo da su “Englezi” bolji. Tako je pjenušac vinarije Nyetimber Blanc de Blancs iz Zapadnog Sussexa pobijedio šampanjac Billecart-Salmon Grand Cru Blanc de Blancs, a čak je 13 ocjenjivača bilo uvjereno da je Nytimber u stvari šampanjac. Engleski Gusborne Rosé bio je bolji nego šampanjac Ayala Rosé Majeur, a Ridgeview 2009. nego šampanjac Jacquesson Cuvee no 738. U ta dva dvoboja pola ocjenjivača krivo je procijenilo u kojoj je čaši šampanjac. I prije pola godine u Stockholmu Nyetimberovi pjenušci bili su bolje ocijenjeni od šampanjaca.
Razvoju engleskog vinarstva, a posebno vinogradarstva, odgovara i globalno zatopljenje jer se zone uzgoja vinove loze “sele” u hladnije krajeve. Plan sadnje milijun trsova u samo godinu dana znači otprilike 200 hektara novih vinograda, što je tri puta veća površina od Dingača, najpoznatijeg hrvatskog vinogradarskog položaja. Plan znači i oko dva milijuna novih boca pjenušca na godinu, čija je vrijednost 50 milijuna funta (gotovo 440 milijuna kuna). Površine pod vinogradima u Engleskoj i Wallesu od 2000. su se utrostručile i danas je pod lozom oko 1820 hektara. Kod nas je, prema podacima iz 2014., više vinograda samo u četiri županije: Istarskoj, Osječko-baranjskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj, pa je jasno da će ispasti smiješan onaj tko se nasmije na spomen engleskih vina.
Potencijale engleskog vinogradarstva i vinarstva prepoznale su i dvije slavne šampanjske kuće iz Reimsa. Taittinger je s engleskim partnerima osnovao kompaniju Domaine Evremond i 69 hektara u Kentu zasadio klasičnim šampanjskim sortama chardonnayom te crnim i mlinarskim pinotom te planiraju prozvoditi oko 300.000 boca pjenušca na godinu. Pommery, pak, ne žuri sa sadnjom, iako planiraju i vlastite vinograde u Engleskoj, ali njihov šef podruma Thierry Gasco engleske pjenušce radi s Emmom Rice, kolegicom iz vinarije Hattingley u Hampshireu. Englezi su tako zaokružili dio svoje vinske povijesti koja je započela uvozom ponajprije slatkih vina Porto, Madeira i Sherry iz Portugala i Španjolske. U potpalubljima brodova kojima su ih transportirali bilo je toplo i pokretala se neželjena refermentacija pa su počeli dodavati destilate, najčešće vinjak, kako bi alkohol ubio kvasce. Tako su Englezi zaslužni i za nastanak ojačanih ili fortificiranih vina. Inače, prve vinograde u Engleskoj sadili su Rimljani, a tijekom srednjeg vijeka vinogradarstvo je zamrlo. Današnja vinska proizvodnja začeta je desetak godina nakon 2. svjetskog rata, rasti je počela 70-ih godina, a sad postaje sila.
Vino.hr online vinoteka