Ivana i Nataša Puhelek, Josipa Andrijanić, Ana Hranilović, Matija Lesković, Velimir Korak, Tomislav Tomac, Željko i Karlo Kos, Nikola Šember, David Štampar, Domik Jagunić, Lovro Miklaužić… To su neki od hrvatskih enologa kojima se može i treba ponositi Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta. U obiteljskim vinarijama rade neka od najboljih hrvatskih vina, dio njih otišao je i na druge kontinente, a osnovna znanja stekli su na fakultetskom zavodu koji 5. srpnja slavi 100 godina studija vinogradarstva i vinarstva. Njihov studij nije puko teoretiziranje, štoviše, studenti rade vina. 
Imaju Vinogradarsko-vinarsko pokušalište Jazbina, osnovano 1939. na obroncima Medvednice, sjeverno od parka Maksimir s najvećim zagrebačkim vinogradom. Na 10-ak hektara rastu gotovo sve sorte koje se sade ili su se sadile u Hrvatskoj, a izdvojena je i Nacionalna kolekcija hrvatskih autohtonih sorti vinove loze sa 120 primki. Podignuta je kako bi se očuvale sve preostale sorte na području Hrvatske. U Jazbini je i kolekcijski nasad sorata tipičnih za regiju Kontinentalna Hrvatska. U proizvodnom dijelu vinogradu je najviše chardonnaya, traminca i graševine od bijelih sorata, a od crnih merlota, cabernet sauvignona i crnog pinota. Podno vinograda, iz čijih je dijelova prekrasan pogled na Zagreb, i vinski je podrum s prostorom i opremom za primarnu preradu grožđa, doradu i punjenje vina. 
U drugoj zgradi su uredski i laboratorijski prostori Zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo, te eksperimentalni podrum. U njemu je suvremeni sustav za mikro i mini vinifikaciju s automatskom kontrolom temperature i inertnim plinom, koji omogućuje kontrolirane i ujednačene uvjete uzoraka, pa je prikladan i za enološko vrednovanje sorata i klonova te provođenje različitih tehnoloških pokusa. Podrum nije “ušminkan” za primanje gostiju, ali pokraj je kućica u kojoj se može organizirati kušanje ili domjenak. Može to biti i kušanje fakultetskih vina jer imaju što ponuditi. Vina i prodaju, a vrlo dobar im je odnos cijene i kvalitete. U rinfuzi nude bijelu i crnu mješavinu, koja je upravo na “akciji” i stoji 15 kuna po litri. Litra kraljevine je 18, a chardonnaya i graševine 20 kuna. U buteljama imaju bijela vina Chardonnay, Doru Krupićevu i mješavinu sorata Vina iz srca Zagreba po 40 te Zlatarevo zlato od traminca po 50 kuna.
Toliko je i crno Kontesa Nera, a butelja Crnog viteza je 10 kuna skuplja. Pjenušac je 125 kuna, a vinjak Baltazar u boci od pola litre 70 kuna. Pokušalište je dio Vinske ceste Grada Zagreba pa prema njemu usmjeravaju brojni putokazi. Zagreb ima 40-ak hektara vinograda, poput veće obiteljske vinarije, ali svejedno je druga metropola u svijetu po površinama pod vinovom lozom. Prva je Beč s oko 700 hektara. Toliko je imao i Zagreb kad je nastao fakultetski Zavod za vingradarstvo i vinarstvo. Vinogradi su rasli od današnje Mesničke do Vrapča i od Medveščaka do Remeta. 
U Zlatnoj buli, kojom je 1242. dobio status slobodnog kraljevskoga grada, Zagreb je dobio i obvezu da kralja gosti vinom. Vinograd je bio i na mjestu današnje uspinjače. Povjesničar i doajen hrvatskog vinskog novinarstva, pokojni Srećko Ljubljanović, te kustos Hrvatskog prirodoslovnog muzeja Nenad Jandrić pokrenuli su prije 15-ak godina inicijativu da se obnovi pod nadzorom Agronomskog fakulteta. Ideja je bila da se napravi nekoliko stotina butelja koje će grad dijeliti kao darove. Fakultet je pristao, podršku je dao i gradonačelnik, no kad je trebalo početi “delati”, nije se više gurao. Možda se sjeti na obilježavanju prvog stoljeća zagrebačkog studija vinarstva.
blog.vino.hr
Piše Bakhov sin Ivo Kozarčanin
Arhiva za ‘povijest’ kategoriju
Puno stoljeće studira se vinarstvo u Zagrebu, a 80 godina radi vino u Jazbini
petak, 5. srpanj 2019.Krivi nazori i genijalni um Fritza Zweigelta
petak, 21. lipanj 2019.Blue Monday, što znači sjetni ponedjeljak, naziv je pod kojim zweigelt odnedavno prodaje nekoliko bečkih ugostitelja i vinara. Aluzija je to na osjećaj, ili možda stanje, onoga koji je tijekom vikenda popio previše pa mamuran došao na posao, a frazu su za takve prilike koristili još u prvoj polovici 19. stoljeća. Povod za izbjegavanje uobičajenog naziva sorte je nacistička prošlost Friedricha Fritza Zweigelta (1888-1964), koji je 1922. u Institutu za voćarstvo i vinogradarstvo u Klosterneuburgu iskrižao lovrijenac i frankovku. 
Novu je sortu nazvao rotburger, što je složenica od njemačkih riječi koje znače crveno iz Klosterneuburga, a 1975. njemu u čast preimenovali su je u zweigelt. Prošle godine počelo se pričati kako Friedrich Zweigelt to ne zaslužuje zato što je od travnja 1933. bio član Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke. “Židovski spekulativni duh izgubio je teren za sva vremena. Zli san su odnijeli gromki koraci njemačkih vojnika”, zabilježene su njegove riječi iz 1938. Iste godine napisao je da je Hitler austrijski spasitelj, a 1943. godine i “tko nije za Hitlera nije za Njemačku”. Godinu potom postao je direktor Poljoprivredne škole. Optuživali su ga i da je Gestapu isporučio člana pokreta otpora iz Klosterneuburga, no nisu dokazali. Nakon Drugog svjetskog rata neki su ga hvalili, tvrdili da je ipak pomagao Židovima te da je kritizirao nacizam, drugi optuživali da ga je promicao. Zatvoren je 25. listopada 1945. pa pušten 24. prosinca. Poslije je ipak osuđen zbog nacizma pa pomilovan 1948. Otprilike u to doba postalo je jasno da će zweigeltov križanac davati izvrsna vina, a sam Zweigelt je 1963., godinu dana prije smrti, napisao kako se nada da će ljudi uživati u vinima od te sorte kao što je on uživao dok ju je stvarao. Drugi austrijski vinski zaslužnik, Lenz Moser, isposlovao je 1975. da se sorta službeno nazove Zweigeltovim prezimenom, a od 2002. i austrijska godišnja vinska nagrada zove se “Friedrich Zweigelt”, što također jako smeta pobornicima promjene imena ove prekrasne sorte. Priča se sad zakotrljala zato što Austrian Wine Marketing, tvrtka koja promovira austrijska vina u svijetu, priprema opsežnu knjigu o vinskoj povijesti. Od oko 500 stranica, dvadesetak će biti posvećeno ovom nedvojbenom modernizatoru austrijskog, pa i njemačkog vinogradarstva.
Problem s promjenom imena mogla bi stvarati Međunarodna organizacija za grožđe i vino (OIV) iz Pariza, na čijoj je listi sorata vinove loze upisano kao službeno ime Blauer Zweigelt, a sinonimi su Rotburger, Zweigeltrebe i Zweigelt. I u Međunarodnom katalogu sorata vinove loze službeno ime je Blauer Zweigelt. “Zweigeltova nacistička prošlost nije sad otkrivena. Desetljećima se za nju zna i desetljećima nikome nije palo na pamet mijenjati ime sorte. Sad su se sjetili… Prvo treba razjasniti sve činjenice, a potom se može raspravljati o novom imenu. I to sigurno neće biti Blue Monday. Najprirodnije bi bilo zvati ga rotburger”, rekao je Wilhelm Klinger, direktor Austrian Wine Marketinga. Danas je zweigelt najrasprostranjenija crna sorta vinskoga grožđa u Austriji. Posađen je na 6426 hektara, što je gotovo trećina svih hrvatskih vinograda, a oko 14 posto austrijskih. Vina od zweigelta od lovrijenca su naslijedila miris i okus višnje, pikantnost te sposobnost dugog odležavanja, a od frankovke malo drukčiju voćnost, izraženije ugodne kiseline i tanine. Zweigelt daje ljubičasto-crvena visokokvalitetna i dugovječna vina mekanih tanina i prepoznatljive arome višnje. Više o vinima od zweigelta na http://blog.vino.hr/archives/2574 u tekstu pod naslovom “Hvala vam, profesore Zweigelt, na finom vinu”.
Pola stoljeća najpoznatije škole za one koji vole vino
petak, 26. travanj 2019.
Hoće li mjehurići pjenušavog vina u čaši brže nestati ili dulje trajati, ostane li u čaši nakon pranja deterdženta? To je jedno od oglednih pitanja za polaznike vinskih tečaja prve razine lodnonskog The Wine and Spirit Education Trusta (WSET). Riječ je o najpopularnijoj vinskoj školi na svijetu koja će ove godine proslaviti pola stoljeća rada, a samo prošle godine imali su više od 94.000 polaznika. 
Osnovale su ih tvrtke i instituti vezani uz proizvodnju vina i alkoholnih pića kako bi obrazovali ljude za njihove potrebe u Ujedinjenom Kraljevstvu, a danas, s partnerima širom svijeta, nude 750 programa za edukaciju o vinima i ostalim pićima na 15 jezika. Od 2013. godine djeluju i u Hrvatskoj. Tečajeve organizira Wine Academy Croatia, čije je sjedište u Zagrebu. Grand Cru Classe je oznaka na etiketama vina iz Alsacea, Bordeauxa, Burgundije ili Loire? To je jedno od pitanja za polaznike WSET-ova tečaja druge razine. Ljudi koji su neko vrijeme u poslu mogu se odmah upisati na drugu razinu. Koliko će im to biti teško, mogu vidjeti i na stranicama wineacademycroatia.com, gdje su opisani tečajevi, a navedeno je i po 10 primjera za pitanja na testovima prve tri razine. Ispit na prvoj razini traje 45 minuta, ima 30 pitanja s ponuđenim odgovorima i treba točno odabrati 70 posto. Na drugoj razini je 50 pitanja, ispit traje sat vremena i treba točno odgovoriti na 55 posto pitanja. Ispit treće razine traje dva i pol sata. Sastoji se od testa, pisanja eseja i kušanja vina. Grožđe za vina koja se zovu Cava može biti uzgojeno bilo gdje u Španjolskoj, samo u Penedèsu, u nekoliko ograničenih područja na različitim krajevima Španjolske ili samo u Kataloniji? To je ogledno pitanje polaznicima tečaja treće razine. Treba reći da ove godine u jednom terminu ispita treće razine nijedan polaznik nije prošao. Tečajevi prve i druge razine su u Hrvatskoj na našem jeziku, a svi su ispiti na engleskom. Po položenom izpitu dobije se priznanje (Award). U Londonu postoji i tečaj četvrte razine nakon kojeg se dobije i diploma. Tečaj četvrte razine jedan je od preduvjeta da bi se postao Master of Wine. Potražnja za radnicima u vinogradu raste u mnogim dijelovima svijeta. Ako se trend nastavi, kako će vinogradari nadvladati nedostatak radnika? To jedno od pitanja na testu za Master of Wine, titulu koju trenutačno u svijetu ima 382 stručnjaka iz 30 zemalja. Riječ je o tituli koja jamči odlično plaćen posao u trgovini vinima, proizvodnji, pa i pisanju o vinu u najvećim vinskim zemljama, a da bi se do nje stiglo, u praksi treba desetak godina mukotrpnog učenja i putovanja po pet vinskih kontinenata, što ukupno stoji otprilike 100.000 eura. Ispit za MW ima tri faze, a vrhunac je istraživački rad, studija o temi vezanoj uz vino iz bilo kojeg područja znanosti, umjetnosti, humanističkih znanosti ili društvenih znanosti. Osim u Londonu, za titulu se množe školovati i u Austriji, u Vinskoj akademiji u Rustu, gradiću u Burgenlandu, kako Austrijanci zovu “naše” Gradišće. Dr. Josef Schuller pričao je tijekom susreta u Vinskoj akademiji da kandidat za majstora vina prvo treba u Rustu postati akademik. Za to se polaze tečajevi i polažu ispiti o svjetskom tržištu pićima, vinogradarstvu i podrumarstvu, mirnim vinima, žestokim pićima, pjenušavim pa fortificiranim vinima tipa porto i šeri. Na kraju se brani diplomski. Samo to stoji oko 5000 eura, ne računajući putovanja i smještaj u Austriji tijekom predavanja. Tečajeve za sommeliere organizira i Hrvatski sommelier klub koji radi po programu svjetskog udruženja ASI. Također su u tri razine, a na njima se više pozornosti polaže praksi, posebice onoj potrebnoj u restoranima i hotelima, od posluživanja vina, sljubljivanja s hranom, organizacije, pa i financijskih aspekata poslovanja s vinom. No i tečajeve Hrvatskog sommelier kluba mogu polaziti zaljubljenici u vino. Prvu razinu svakako preporučujem jer će već nakon tog tečaja drukčije gledati na ugostiteljski posao.
Kako je duhovni otac razočarao Bakhova sina
četvrtak, 14. ožujak 2019.
Tata! Izletjelo mi je vidjevši u Galeriji Uffizi u Firenci sliku Bacchusa koju je 1597. i 1598. Caravaggio radio kad dar firentinskom velikom vojvodi Ferdinandu de’ Mediciju. Mlad je još bio moj duhovni otac. Tijelo mu je kao u našeg olimpijskog pobjednika u dizanju utega, najpoznatijeg hrvatskog Bugarina Nikolaja Pešalova, a glava dječačka. Navodno je to lice sicilijanskog slikara Marija Monnittija s kojim je Caravaggio živio neko vrijeme. Ostali detalji su, valjda, proizašli iz prevelikih količina lošeg vina.
Tom Bacchusu, mom navodnom ocu, kroz kosu rastu listovi loze, a vino ne pije iz čaše, nego iz nečeg što nalikuje pladnju na stalku na kakvima su naše bake posluživale suhe kolače. Ispred Bacchusa je zdjela s polutrulim voćem, a on sam ima napudrane obraze, usne prekrivene sjajilom i prljave nokte. Tako moj pravi Stari nikad nije izgledao.
No, prema društvu koje taj navodni Bacchus (ne mogu vjerovati da sam njegov sin) ima u sobi 90 Galerije, imamo ponešto zajedničko. Lijevo od njega dvije su velike slike mrtve prirode. Doista mrtve. Mrtve patke, guske i zečevi vise na čavlima iznad svinjskih glava i drugih “svinjarija”, ali suhomesnatih. Autor, naravno da nisam zapisao tko je zato što sam već bio gladan i žedan, ipak je to soba 90 od njih stotinjak, pa mi je pogled na tu finu hranu pomutio mozak, kao da je zaboravio da je naslikao jednu, pa je požurio s drugom, gotovo istom.
Što se tiče tih soba, Galerija Uffizi je pravi mali labirint. Isprva izgleda jednostavno. Imaš dugačke hodnike kojima su s jedne strane prozori s pogledom na Firenzu, a s druge vrata prema sobama. No, kad uđeš u neku, vode te u drugu, pa treću, pa možeš birati hoćeš li četvrtu, petu, ili se vratiti u hodnik. Uglavnom, vrlo brzo ne znaš gdje si.
U pravilu, u hodnicima su kamene skulpture, a u sobama slike. Slikari kao da baš nisu puno putovali, nego su slikali prema pričama slijepih putnika poput Homera. Tako je jedan sliku nazvao Pustinja, a u prvom planu mu je rijeka kojom plove brodovi.
Drugi se zove Filippino Lippi. Da je sam bio barem donekle “lipi”, valjda bi i nekog drugog naslikao lijepog. Lippijev Isusek izgleda kao da je Luki Bebiću stari Feral Tribune pod glavu u fotošopu nalijepio tijelo bebe.
Treći je Luca Signorelli. On je Josipa na slici Sveta obitelj obojao u zeleno kao Marsovca. Da sam ja tu sliku naručio, platio je ne bih.
Firentinci slove kao lukavci (želite li znati zašto, pročitajte tekst o vinima Chianti i Chianti Classico na gastro.24sata.hr), no Leonardo da Vinci uspio je i njih nasamariti. Mona Lisu im nije dao, naravno, nego im je uvaljao slike koje drugi nisu htjeli poput Gabrijela koji je kleknuo pred Mariju i pokazao joj peace s dva prsta. Pa Kosa je nastala krajem 20. stoljeća, ljudi dragi.
Puno slikara slabo je znalo i zoologiju. Francesco Botticini naslikao je tri arhanđela i Tobiju koji nosi najnejvjerojatniju ribu na svijetu. Ima tijelo štuke, a usta su kombinacija mreninih i morskopasovskih. Heraklo bi joj odmah glavu odrezal, brže nego što to radi kentauru na skulpturi u hodniku. Ti antički kipari bili su pod ludim drogama kao i oni koji su 2000 godina poslije opisivali i potpisivali njihove skulpture. 
Pod ovu gore su napisali “Vučica”. Nema glavu, nema rep, nema noge. Ima samo osam nabreklih sisa. Kak zna da je baš vučica. Po broju osam mogla bi biti i hobotnica.
Inače su im kipovi svi isti. Ne čudi da se ne zna tko tu koga predstavlja. Pod nekoliko njih piše za lika kojeg predstavlja da se “do te i te godine mislilo da je to onaj, a u stvari je ovaj”. Pa zašto ne pogledaju čovjekovu fotku s Facebook profila. Odmah bi ga prepoznali.
Ni slikari nisu pucali od maštovitosti. Slavni Raffaello je bio preteča “šnelfotografa”. Radio je portrete koji su svi na isti kalup. Duga kosa, ozbiljna faca i ako se ne vide grudi ne znaš kojeg je spola. Ili roda, više ne znam što smijem napisati.
Ako se u Galeriji na slikama i vide grudi, ne pokazuje se puno. Samo je Botticelli otkrio Venerinu dojku. I to desnu. I nije nešto.
Venera nije baš bila presretna u toj školjki. Kiselo se smiješila. No ona se barem smiješila. Svi ostali plošni ili plastični likovi iz Galerije imaju krajeve usana razvučene prema dolje. Kao kad te žena dočeka na vratima pred jutro. Zaružio si s dečkima baš kad je ona očekivala ludu noć u krevetu. Sad joj do seksa ne bude sve dok opet ne zaružiš s dečkima. Očito seksa nije bilo puno ni tamo gdje su živjeli i djelovali autori slika i skulptura.
No, neki se nisu sramili pokazati da ih seks zanima. U sobi koja se zove Tribuna je skulptura djeteta koje gleda kak se dva gola muškarca hrvaju. Sva sreća da nemam pokvarenu maštu. Da imam, napisao bih da rade nešto drugo. Mislim da Željku Markić treba hitno poslati u Galeriju. Možda je zadrže.
U tu Tribunu ne može se ući nego se gleda kroz vrata iza špage. Nema u njoj ni svjetla, a po ponašanju istinskih ljubitelja umjetnosti, jako je važno stajati najmanje pola sata uz špagu tako da ostali misle kako ti je sve jasno, osim zašto ti se “mamici štuca dok peče štrukle”.
Dio posjetitelja divi se i pogledu kroz prozor. Općenito je važno u toj Galeriji biti čudan. Prepuna je ljudi visokih između 110 i 130 koji jako brzo hodaju i nekontrolirano mijenjaju smjerove pa moraš paziti da ne padneš preko njih. Nisu djeca, nisu hobiti, a nisu ni samo žuti. Ima ih svih fela. Stanu pred sliku i fotografiraju ju mobitelom na onom smiješnom štapu sa flešom, bez fleša, u pravokutnom i kvadratnom obliku, pa i snime video, kao da će se na slici netko pomaknuti. Iza njih stoji ekipa visoka između 140 i 160. I njih ima ih svih fela. I oni slikaju isti motiv šest puta. No, dobro je da su slike relativno visoko postavljene pa ih iza i preko njih gledamo s prave distance.
Inače, na ulazu u Galeriju kontrola je kao na aerodromu. Na izlazu je nema, kao da se nema što ukrasti. Osim nekoga od tih malih ljudi koji izgledaju kao pravi. Ali njih je nemoguće uloviti.
Vino.hr online vinoteka