Puna kolica, najmanje šest paketa od po 10 kilograma šećera, kupio je u trgovačkom lancu vremešni muškarac sredinom rujna. S obzirom na datum, ne treba puno razmišljati što će mu. Dok ima šećera, bit će i onoga što taj i njemu slični smatraju vinom. Pitanje je samo koliki će im biti račun za vodu.
Podsjetilo me to na sramotu otprije otprilike 25 godina kad sam i sam, s ocem, hobistički radio vino. Često smo išli na izlete u vinorodne krajeve ne bi li nešto naučili od iskusnijih vinara i tako, također sredinom rujna, u vrijeme berbe, vozili se prekrasnom Plešivicom i stali pred velikim podrumom. Čovjek nas je lijepo primio, proveo imanjem i pokazao bačve preko puta kojih su, uza cijel zid, do stropa bile naslagane papirnate vreće poput onih za cement. Začudilo me zašto ga drži u vlažnom podrumu i naivno pitao što planira graditi. Gospon, nije to cement. To vam je šećer, rekao je i šokirao me.
Dakle, došećeravanje i dokiseljavanje kod nas je dozvoljeno u proizvodnji vina i to je jedna od velikih grešaka hrvatskog zakonodvstva koja pogoduje samo direktorima, sortama koje su direktni hibridi i pravim direktorima vinarija i podruma čija se imena u dobrim vinskim društvima izbjegavaju. Više puta su me takvi uvjeravali kako bez došećeravanja ne bi bilo dobrih vina.
Pa vi ni uz došećeravanje nemate dobro vino, odgovorio sam jednome koji od tada ne razgovara samnom.
Na Plešivici, nasreću, vinari danas slador u grožđu reguliraju prinosima i zelenom berbom, ali “vinski majstori”, poput onog s kolicima, u Hrvatskoj očigledno nisu sasvim izumrli. I zato me strah svaki put kad mi netko počne pričati o domaćem vinu. Takvima odgovaram starim vicom: Znate, dečki, vino se može napraviti i od grožđa!
Vino.hr online vinoteka
secer sve vise poskupljuje moracemo traziti alternativu