Dobre plavce obožavam, moram to istaknuti. Surovi položaji Pelješca, Hvara, Brača, koji se izdižu iz mora, uz pomoć sunca i kamena iz zbijenih, nevelikih, ali čvrstih bobica daju sok kojem trebaju kilometri polaganog trčanja da dođe do cilja: velikog vina kakvo od sorte očekujemo. Na Pelješcu su mi davno rekli kako se plavac može piti u dobi do tri mjeseca ili nakon što prođu najmanje tri godine od berbe. Prvi je sprinter. Poput Usaina Bolta ili, što je nama bliža usporedba, plaće preko tekućeg računa, projurio je od vinograda kroz podrum i zatresao nas iz čaše divljinom. 
Drugi je maratonac. Ili maratonka, draže mi je uspoređivati dobra vina sa ženama. Polako kipi, gotovo korača i gleda u daljinu, ne samo tri, nego pet do osam godina. Tad će doseći punu snagu i pružiti pravi užitak. Gutljaje koji krijepe. Treba ih zadržati u ustima da se okusi voća isprepletu sa smirenim taninima, odjenu nepca u baršunasti plašt pa fino zagriju grlo i utrobu. 
Da dobrom plavcu treba više od tri godine pokazala je vrijedna Jelena Bulum na predblagdanskom izdanju projekta Vino&kino na kojem odabire filmove i traži vina primjerena znanim isječcima. Ovoga puta je božićnim filmovima pridružila četiri velika vina vinarija Rizman i Enjingi iz različitih krajeva Hrvatske koje povezuje ekološki pristup. Nakon uvodnog Roséa Rusula 2018. od plavca (90 posto) i syraha uslijedila su dva genijalna Enjingijeva bijela vina. Graševina 2017. i Venje 2010. drugi put su predstavljeni u Zagrebu. Premijera je bila na Festivalu Vino.com u Esplanadi krajem studenoga. Pisao sam o njima i samo ću ponoviti da ne zna što je propustio onaj tko ih još nije kušao. Ne mora ni posebno žuriti. Sasvim su mlada i za godinu dvije, Venje možda i pet, bit će samo bolja nego što su sad.
Potom je uslijedila rijetka prilika za usporedbu tribidraga i plavca s podjednako starih, bolje je reći mladih trsova. Vinograd koliko-toliko ozbiljan urod daje nakon tri godine, a u zrelo doba ulazi s deset. Toliko otprilike ima vinograd vinarije Rizman na Komarni, tamo gdje s kopna prema Pelješcu Kinezi grade most. Dosad smo uživali u plavcima iz desetljećima starih vinograda te kušali tribidrage čiji su trsovi bili još djeca. 
Obitelj Štimac, vlasnici Rizmana su naš proslavljeni nogometaš Igor i njegova braća, obje je sorte sadila 2008. i 2009. godine. Primus 2016. čisti je plavac mali. Mlad, divlji, pomalo zbunjen, luckast… Na pola puta do cilja. Poput maratonke čvrstog tijela s dovoljno snage da se nasmiješi publici uza stazu, ali daleko od trenutka kad će prsima prekinuti traku na cilju. Prekrasno miriše, ne može se pogriješiti sorta. U zrelom tamnom voću dominira šljiva, ima mediteranskog bilja i najboljim plavcima primjeren miris kamena iz mora obraslog travom. Okus je mineralan, po tome i svjež, no tanini su još jako izraženi. Prešao je pola puta pa se osjeti da mu nije lako. Za dvije-tri godine bit će ozbiljno vino, prvakinja koja se odmorila nakon utrke pa ponosno prima kolajnu.
Rizmanov Tribidrag je godinu mlađi, ali sasvim spreman pružiti užitak svim osjetilima. Odbojkašica, mekšeg tijela nego što imaju maratonke, s lijepim oblinama. I tu ima šljiva, zrelih i suhih, osjećaju se i suhe smokve, a sve je zaokruženo naznakom čokolade koju je dobio ležanjem u očigledno vrhunskim drvenim bačvama. Prekrasan je i takav će sigurno ostati još Božić ili dva. Znam da su i odbojkašice premorene nakon teške utakmice, no na njima se to toliko ne vidi kao na maratonkama. Djeluju mekše, a toliko je i ovaj tribidrag u ovom trenutku nježniji od onog plavca.
I za kraj, nemojte me smatrati seksistom zato što vina uspoređujem sa ženama. Ljubav je ljubav, a ništa i nitko ne zaslužuje više ljubavi od njih.
Vino.hr online vinoteka