Prvi je slovenski privatni vinar koji je punio vina u butelje još 1971. Prvi je u Sloveniji radio predikate poput ledenih vina i izbornih berbi prosušenih bobica. Prvi je privatni vinar sa zlatom s ocjenjivanja u Ljubljani, koje je bilo među najznačajnijima u Europi. Najbolje ocijenjena vina imao je i u Bruxellesu i Londonu. Legendarni Stanko Čurin umro je 2017. Ove godine, 6. studenog, napunio bi 90, pa su mu u Aleji velikana u središtu Ormoža otkrili spomenik. Susjedi Slovenci pokazali su tako da ne treba imati stotine tisuća hektara vinograda ni proizvoditi stotine milijuna hektolitara vina da biste bili vinska zemlja. Treba poštovati ljude koji su pridonijeli da mala zemlja bude velika. Mi u Hrvatskoj baš i ne poštujemo ljude koji su nas upisali na vinsku kartu svijeta. Nećemo ovom prilikom o živima nego o onima koji su nas napustili nakon što su si spomenike podigli sami. Bez njih nam vina ne bi bila tako dobra kao što jesu, a bilo bi lijepo da smo i mi ponešto učinili da ih se ne zaboravi. Na pamet mi pada pet ljudi iz vinskog svijeta za koje se bojim da ćemo ih zaboraviti. Možda i jesmo. Jedan od njih je pravnik i agronom Zdenko Turković (1892.-1968.). Enciklopedija.hr piše kako je bio predsjednik Saveza hrvatskih vinogradara i voćara, predsjednik Stručnog odbora za ocjenjivanje vina, ravnatelj Odjela za vinogradarstvo u Institutu za voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu, dopisni član Accademia Italiana della Vite e del Vino… Ampelografski atlas, knjiga u kojoj su opisane sorte vinove loze, s preciznim crtežima lista i ploda, najznačajnije mu je djelo, jedinstvena je bila i u svijetu. Vinarija Kutjevo bila je u vlasništvu njegove obitelji. Imanja se navodno odrekao 1939. u korist Banovine Hrvatske. Po jednim izvorima ga je darovao, a po drugima prodao. Kutjevo je nazvalo osnovnu školu po njemu, no u drugim krajevima Hrvatske gotovo je nepoznat.
Franjo Jambrović (1926.-2006.) zaslužan je za to što su plešivički pjenušci najbolji u Hrvatskoj, a i šire. Prva znanja o lozi i vinu stekao je u obitelji u Međimurju, a nakon što je postao inženjer, radio je u rasadniku Jaskavina. Brat Ivan postao je legenda Kutjeva, drugi brat ostao je na domovini u Međimurju, treći radio u kombinatu Jasinje, a Franjo je modernizirao vinarsku proizvodnju Plešivice. Znanja je nesebično dijelio, pa su mnogi postali cijenjeni proizvođači njegovom zaslugom. Svojevrsni spomenik napravio mu je Zvonimir Tomac napisavši “Vino mojih profesora” na etiketi Zelenca 2016. (drugi “profesor” bio je Vlado Nežić). Jambrović je Zlatnim perlanom začeo proizvodnju pjenušaca klasičnom metodom druge fermentacije u boci u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a prvi sljedbenik s ozbiljnijom proizvodnjom bio mu je Ivan Turk. U Šenkovcu je 1991. radio Šenpjen, prvi naš pjenušac sa zaštićenim podrijetlom, i u vrijeme bljutavih gaziranih vina nudio nam prirodne “mjehuriće”. Umro je iznenada u vinogradu. Legenda vinarstva u današnjoj regiji Bregoviti sjeverozapad je i Drago Režek. Još 1984. radio je likersko vino od portugisca, ponovio je to i 1994., a njegov sauvignon blanc bio je prvo vrhunsko vino s Plešivice. Malo mlađih vinoljubaca zna za ova četiri “zaslužnika” našeg vinogradarstva i vinarstva, no svi znaju Zlatana Plenkovića, koji je Zlatnim plavcima postavio standarde za tu sortu i učio nas što može, pa i mora, dati do iznenadne smrti 2016. na trajektu kojim se vraćao na Hvar. U vinskoj zemlji ova bi petorka zaslužila aleju spomenika. U Hrvatskoj im prijeti zaborav.