Veselo! To mi je prva asocijacija na portugizac, najpoznatije hrvatsko mlado vino čija je prodaja počela u Zagrebu i vinarijama sjeverozapadne Hrvatske. Zahvaljujući iskričavoj crvenoj boji s ljubičastim odsjajem, finim aromama maline, kupine i borovnice, živim kiselinama i niskim alkoholima “društveno” je vino koje se može popiti i u većim količinama s prijateljima ili uz kontinentalne jesenske specijalitete, poput bunceka, kobasica ili krvavica te patku ili gusku s kiselim kupusom. Podrijetlo portugisca nije sasvim jasno. 
Dugo se vjerovalo da je, kao što mu ime govori, portugalska sorta koja se najviše sadi u srednjoeuropskim zemljama, poput Njemačke, Austrije, Mađarske, Slovačke, Rumunjske, Slovenije, Hrvatske, Srbije… Ima ga i u Francuskoj. Desetljećima ga nisu pronalazili u Portugalu pa se razvila teorija da su neku austrijsku sortu nazvali po Portugalcu koji je u Beču prodavao sadnice loze. Danas i Austrijanci tvrde kako potječe iz Portugala. Otkrili su da tamošnji português azul, što znači plavi portugizac, ima iste gene kao austrijski blauer portugieser, te da ga je oko 1770. godine baron Von Fries donio iz Porta u mjesto Vöslau u znanoj austrijskoj vinskoj Regiji termi (Thermenregion) južno od Beča. Portugizac rano rodi i kod nas se nekad, kao i kod susjeda Slovenaca i Srba, odmah prerađivao kako bi se njime krijepili berači kasnijih sorti. Danas mnogima odgovara kao mlado vino jer brzo dobiju neki novac. Mađari ga, međutim, ne puštaju u svijet prije sredine proljeća. U to je vrijeme u Pečuhu i ocjenjivanje Portugieser de Monde na kojem i naši portugisci redovito osvajaju medalje. Kako i sam tamo povremeno ocjenjujem, a volim portugisce i većinu naših kušam još u jesen, mogu reći da vina za tih pet, šest mjeseci doista postanu zrelija i bolja.
Na tom svojevrsnom svjetskom prvenstvu vina od portugisca obično su za ocjenjivače bili organizirani i mali vinski sajmovi na koje su proizvođači donosili mala vinska čuda ili su se ozbiljna vina pronalazila u podrumima glasovitog Vilanja ili Villánya. Kod Tamása Gerea smo 2015. pili portugisce iz 1996., 2003. i 2006. te su bili izvrsni, posebno ovaj posljednji. Riječ je, dakle, bila o vinima starim devet, 12 i 19 godina. A zreli portugisci imaju i poprilično zrelu cijenu. Horst Hummel, Nijemac koji je 1998. osnovao vinariju u Villányu, počastio me čašom raskošnoga, sočnog i slasnog portugisca iz 2011. Nazvao ga je Jammerthal po vinogradu od 3500 četvornih metara u kojem ima 3250 starih trsova, a svake godine napravi 1000 butelja koje prodaje za 18,50 eura. Prinos je 330 grama po trsu, manje nego na našem Dingaču. Trebaju mu tri trsa za bocu. Kod nas s trsa naprave tri boce portugisca, a prodaju ga po 30 kuna ili četiri eura. I Jammerthal nije najskuplji Hummelov portugizac. Butelja iz 2012., koju je nazvao Gelassenheit (vedrina), stajala je 20 eura. Slovački vinar Jozef Zvolenský portugizac njeguje godinu dana u drvenim bačvicama pa godinu u posudama u inoksu i potom puni u boce. Berba 2011. dobila je u Pečuhu zlatnu medalju. Možemo se, ipak, pohvaliti da imamo najbolji pjenušac od portugisca. Priznanje je osvojio Krešimir Ivančić s Plešivice. Portugizac mnogi uspoređuju s najpoznatijim svjetskim mladim vinom Beaujolaisom, no to je apsolutna greška. Beaujolais se radi posebnom tehnologijom karbonske maceracije koja tom vinu iz južnog “prirepka” Burgundije daje svježinu, a naši portugisci vinificiraju na klasičan način. Svježinu i ostale vrline nose iz vinograda. I dobri portugisci bolji su od Beaujolaisa.
Vino.hr online vinoteka