Nedjelja popodne u pola pet, prazne su ulice, mislim o svemu, tužan je grad, odoh daleko, ispijam do dna… Ma nije bilo pola pet, bilo je oko tri, službeno bi se reklo 15 sati, ali nikako mi stara Azrina pjesma nije izlazila iz glave dok sam se prisjećao popodnevnih sati nedjelje 22. rujna. I zbog prve dvije riječi citiranih stihova i zbog posljednje tri. Sjedili smo u vinogradu iznad vojvođanskoga gradića Banoštora s prekrasnim pogledom na Dunav i pijuckali prekrasna vina od graševine čije je grožđe raslo nekoliko desetaka metara od nas. 
Domaćin Gordan Bašić iz vinarije Fruškogorski vinogradi pripremio je poprilično uzoraka za kušanje, a dogovorili smo se za 10, što je poraslo na 11. Poželjeli smo usporediti razna godišta vina od iste sorte i to je bila prava odluka. Posebno što se tiče “italijanskog rizlinga”, kako u Vojvodini zovu graševinu, a od berbe 2017. sve više fruškogorskih vinara koristi stari naziv grašac. Nije teško zaključiti kako je riječ o istom korijenu kao kod graševine, a riječ je o grašku. Bobice grožđa velike su poput zrna te mahunarke. Banoštor, pa i ovaj veliki vinograd, praktički su na sredini 50-ak kilometara duge Fruške gore, čiji je početak južno od Petrovaradina pokraj Novog Sada, a kraj nedaleko od Iloka. Tlo je isto, klimu određuje Dunav, pa bi i vina trebala biti slična. No Grašac 2017. nije se takvim pokazao. Dobro je to vino, na granici s vrlo dobrim, ali internacionalnog stila, naglašenijih aroma, na kakve smo navikli u iločkim vinima, no bez izraženijih sortnih osobina. Čak i bez mirisa zelene jabuke, koja se u iločkim graševinama probije kroz ostale arome. Ali berbe 2015. i 2012. po svim su osobinama prepoznatljivi kao grašci, odnosno graševine, iako na etiketama još piše Italijanski rizling kao sorta. Berba 2012. na Fruškoj gori je, izgleda, bila odlična za graševinu. Odličnu ima vinarija Vista Hill, čiji su suvlasnici tenisač iz vremena bivše države Slobodan Živojinović i njegova supruga, narodnjačka zvijezda Lepa Brena. Vinarija je u Šidu, što je još bliže Iloku, pa je i graševina sličnija iločkima.
Lijep je i Grašac Beli 2018. vinarije Vinum iz Sremskih Karlovaca. Iako je udaljenija od Iloka nego Fruškogorski vinogradi i Vista Hill, aromatika ovog vina naglašeno je iločka, a okus ugodan i svjež, ali nimalo banalan. Tijekom dvodnevnog obilaska Fruške gore nije, nažalost, bilo prilike usporediti još koji grašac jer su se vinarije htjele pohvaliti i drugim sortama. Zato nisam siguran jesu li graševine koje sam nahvalio rezultat posebnog truda posvećenog vinima ili su se jednostavno dogodile. No mogu reći da najmanje četiri italijanska rizlinga ili grašca ozbiljno pušu za vrat hrvatskim graševinama više, pa i visoke klase. Jako mi se svidjela i Vinumova Frankovka 2017. Punog je i već sad lagano pikantnog okusa, s dozom zrelosti, no još malo “raštimana”. Dojam je da će se ugladiti za dvije-tri godine. Butelja je oko 6,5 eura i čini mi se da joj u tom cjenovnom razredu malo koja iz Hrvatske, Mađarske, Slovenije, pa i Austrije, može konkurirati. I tu veseli što se panonska sorta pokazala dobrom. Srpsko tržište inače voli internacionalne sorte poput chardonnaya i sauvignona od bijelih te bordoške cabernet sauvignon i merlot od crvenih. No vinarija Verkat iz Čerevića na obali Dunava ima malvaziju. Obitelj Vrkatić prije 20-ak godina je došla u posjed vinograda posađenog 1957. i tvrde kako je riječ o malvaziji istarskoj bijeloj. Miris i vuče na našu, no okus je pun, čak i prepun slasti, pa bi to mogla biti i neka druga od više desetaka malvazija koje rastu širom Mediterana i veže ih samo ime.
Vino.hr online vinoteka