Tko čeka, dočeka. Nismo još dočekali pjenušac, ali jesmo barem priliku da i njega možemo čekati. Vinograd smo orezali u travnju 2018. Sljedećih mjeseci smo ga obilazili i milovali pogledima pa 24. kolovoza došli u berbu. Potom smo isprešali grožđe, pustili ga na vrenje, pa na odležavaje na finom talogu u tanku. Sljedećih mjeseci smo ga obilazili i milovali pogledom, ali svako malo i kušali. Konačno smo ga 24. srpnja 2019. napunili u boce, dodali mu kvasce i prepustili im da mirno vino počnu pretvarati u pjenušavo. 
To je pojednostavljena priča o nastanku jedinstvenog pjenušca u Hrvatskoj od grožđa iz vinograda starog 100 godina. 
Obitelj Barundić iz Brezarića u Dolini kardinala nedaleko od Krašića kupila je vinograd Gorice u mjestu Hrženik prije 26 godina od vlasnika koji je imao 75, a nije se sjećao kad je loza posađena. Vinograd nije velik, ima oko 400 trsova, a sorte su tradicijske: lipovina, štajerska belina, graševina, kraljevina, muškati bijeli i žuti, plavec žuti, plemenka… Mara i Josip Barundić, koji desetak godina vrijedno razvijaju obiteljsku vinariju, dosad su to grožđe miješali u druga vina. Na nagovor vinskih zanesenjaka Ivana Dropuljića, osnivača Međunarodnog festivala vina i kulinarstva u zagrebačkom hotelu Esplanade, Željka Suhadolnika, osnivača časopisa Svijet u čaši i Bakhova sina izdvojili su grožđe i za vino s radnim nazivom “100+”. Prema osobinama grožđa iz berbe 2018. odlučili smo se na pjenušac proizveden klasičnom metodom druge fermentacije u boci. Takva vina svi volimo, a Barundići s njima već imaju poprilično iskustva. 
Napunili smo 252 magnum boce, čija je zapremnina litru i pol, a budući će pjenušac najmanje tri godine ležati na kvascima. Minimalno odležavanje za proizvodnju klasičnog pjenušca je devet mjeseci, no tek nakon godinu i pol u boci se pojavljuju naznake zrelosti. Ozbiljniji pjenušci leže na kvascima dvije, oni bolji tri, a najbolji s Plešivice, iz talijanske Franciacorte ili francuske Champagne pet-šest pa i više od 10 godina. 
U većini svjetskih vinarija ta se faza odvija pod metalnim krunskim čepom. Kad vinar odluči da je pjenušac dovoljno zreo, degoržira ga: boce se otvaraju, izbacuje se talog od kvasaca i zatvaraju se klasičnim plutenim “šampanjskim” čepom učvršćenim žicom. Prije toga može se dodati ekspedicijski liker koji regulira slatkoću i arome.
Prema dogovoru, “100+” će biti pjenušac bez likera, sasvim suh, što je prilično rijetko. Ako se nakon tri godine pokaže dovoljno dobrim, gotovo sigurno će dio velikih boca ostati na odležavanju i dulje od planiranog. 
Razloga da ne bude tako zasad nema. Grožđe je bilo zdravo, prerađeno je u kontroliranim uvjetima i na niskoj temperaturi, a bazno vino ukusno, što treba prihvatiti s rezervom. Vina od kojih nastaju ponajbolji pjenušci su u pravilu nepitka, odnosno toliko su kisela da ih je čak teško i progutati. Tijekom odležavanja na kvascima postaju skladna. Stare loze, pak, česta je oznaka na francuskim (vieilles vignes), talijanskim (antico vitigno), španjolskim (viñas viejas) i njemačkim (alte Reben) vinima od grožđa iz tako starih vinograda. Vjeruje se da stare loze, ako se prema njima primjereno odnosi, daju bolja vina. Nema definicije kad loza postaje stara, no već nakon 20 godina počne davati sve manje grožđa, ali od njega nastaju koncentriranija i intenzivnija vina. Priča “100+” nastavlja se i ove godine, iako je dobar dio trsova nastradao u olujama nakon rezidbe. Grožđa će biti iznimno malo i od njega ćemo vjerojatno raditi mirno vino. Da vidimo kakvim će se pokazati.
Vino.hr online vinoteka