Staklene kugle ispunjene cvijećem, svježim i suhim voćem, ljekovitim biljem, začinima te namirnicama poput čokolade ili kave dočekale su sedamdesetak novinara iz svijeta te dva i pol puta toliko talijanskih na ulazu u Leopoldu, stari željeznički kolodvor glavnog toskanskoga grada Firence. Tamo su predstavljena vina Chianti Classico koja će ove godine na tržište, a sadržaj šest velikih laboratorijskih balona otkrivao je arome Chianti Classica, mirise koje tim prekrasnim vinima daje grožđe te one koji nastaju tijekom fermentacije ili odležavanja u bačvama pa i kasnije u boci. 
Iris i ljubice te svježe crveno voće, poput jagoda i malina, primarne su arome sorte sangiovese koja je dominantna, ponekad i jedina u Chianti Classicu i u vino stižu iz kožice i pokožice grožđa. Tijekom vinifikacije razvijaju se mirisi prezrelog voća i pekmeza, kasnije i različitog zelenog te ljekovitog bilja, a za odležavanja u bačvi te poslije u boci javljaju se začini poput vanilije, cimeta, papra, pa s vremenom i čokolade, kave, kože, zemlje…
Korisno je bilo sve to pomirisati prije ulaska u vinski raj. Iza debelih crnih zavjesa na dva stola duga više desetaka metara 186 vinarija ponudilo je na kušanje 659 vina. S jedne i druge strane bili su stolovi za četiri kušača, a svaka dva stola imala su svojeg sommeliera. Njemu su kušači predavali listiće s brojevima vina iz opsežnog kataloga, po četiri ili šest odjednom, kako je kome odgovaralo, te potom uživali u njima u svojem ritmu, bez pritiska. U ponudi su bila samo vina koja još nisu na tržištu, Chianti Classico iz 2016. i 2015., riserve iz 2015. i vina gran selezione iz 2014. Bilo je i vinarija koje dulje odležavaju vina pa su se točile i berbe 2012., 2011. i 2010. Cijela je priča predstavljena kao “Gospodin Chianti Classico i njegova velika vina” s prepoznatljivom slikom crnog pijetla. On je simbol ovih vina i slika mu je na grliću svake boce, a prema legendi je podijelio područje na kojem Chianti Classico nastaje između Firence i Sienne. Kako bi prekinuli neprestano ratovanje, srednjovjekovni vladari tih dviju nekadašnjih državica dogovorili su se da vitezovi na konjima krenu iz svojega grada u zoru prema suparničkom i tamo gdje se susretnu bit će granica. Polazak će im označiti pijetlovi. Bijeli je kukurikao za Siennu, a crni za Firencu. Fiorentinci su crnog pijetla nekoliko dana prije utrke zatvorili u mali kokošinjac i prestali hraniti. Izbezumljeni kokot zakukurikao je debelo prije zore pa je firentinski vitez krenuo prije i svojem vladaru osigurao veći dio Toskane.
Područje koje su dijelili zvali su Chianti, a od 1932. preimenovali su ga u Chianti Classico. Chianti je ostao naziv za vina iz vinogorja oko zone Chianti Classico. Osim što su s lošijih položaja, veći je prinos u vinogradu, dopušteno je i miješanje manjih količina bijeloga grožđa, a na tržište vina izlaze godinu dana mlađa nego Chianti Classico. I vina Chianti predstavljena su sa sommelierskim servisom, dan prije Classica u firentinskoj staroj tvrđavi Basso. Do 16 sati kušali su ih novinari, a nakon toga počeo je i festival Chianti Lovers za građane koji su u stometarskom redu, čak i na ulici izvan zidina tvrđave, čekali da uđu u dvoranu.
I Chianti se radi u tri verzije – običan, superiore i riserva. Podijeljeni su i po vinogorjima pa ga sve skupa ima dvadesetak tipova. Izgleda komplicirano, a i jest. No nekoliko posjeta ovim premijerama s kušanjem više tisuća vina ukupno, pa utvrđivanje gradiva od veljače do veljače sa stotinama vina i sve postaje jasnije. Običan Chianti je relativno jeftino, što nikako ne znači loše, svakodnevno vino za jednostavnija jela. Butelje su u prodavaonicama od 4 do 12 eura. Superiore je otprilike 50 posto superioran po cijeni, a riserve stoje najmanje dvostruko više. Chianti Classico kreće s desetak eura, a ima ih i puno skupljih. Na primjer, vrlo dobar Chianti Classico Gran Selezione Badia a Passignano toskanskog markiza Piera Antinorija kod nas stoji oko 250 kuna. Vino nosi naziv prekrasne opatije sagrađene još 395. godine, u kojoj je 1587. djeci iz okolnih sela učitelj bio Galileo Galilei. Umjesto škole, danas je tamo restoran s odličnom hranom u koji bi se isplatilo potegnuti iz Firence, no nije bilo vremena. Zato su organizatori ove višednevne igre u prostorijama uz kušaonice sudionicima ponudili i gomilu toskanskih jela.
Različiti tipovi vina Chianti i Chianti Classico odlična su pratnja i tvrdim sirevima koji zriju mjesecima ili čak godinama te toskanskim salamama i pršutima. Među toplim jelima dominirali su grah i špinat na sve moguće načine, naravno i tjestenine, te jela od divljači, ponajprije mesa divljih svinja. Te inteligentne životinje veliki su neprijatelji toskanskim vinarima jer im, ako ne paze, obrste dobar dio grožđa. Vinarija Castello di Querceto svoj Chianti Classico čak je i nazvala Il cinghiale, što znači vepar. Svaki dolazak na vinske premijere u Toskanu isprva izazove žal što predstavljanja naših novih vina nisu slična, no jasno je da je nešto takvo nemoguće. Chianti je jedan od najprepoznatljivijih vinskih pojmova na svijetu, prosječnom Amerikancu to je čak i prva asocijacija na spomen vina. Grožđe za Chianti uzgaja se na 15.500 hektara, a na godinu se prosječno proizvede 800.000 hektolitara vina i napuni oko 105,000.000 boca. Zona Chianti Classico ima 7200 hektara vinograda i više od 35,000.000 boca godišnje. Kad se to zbroji, više je vinograda i vina nego u cijeloj Hrvatskoj. Ukupan izvoz toskanskih vina, tu su i Brunello di Montalcino, Vino Nobile di Montepulciano, Vernaccia di San Gimignano, desetak manjih vinorodnih podregija, supertoskanci (najskuplja toskanska vina čiji proizvođači ne žele ograničenja koja nameću konzorciji), slatkiši vin santo te vina s oznakom “rosso di” i bianco di”, vrijedi oko 900 milijuna eura. Ukupan izvoz talijanskih vina procjenjuje se na oko 10.000,000.000 (deset milijardi) eura. Poput našeg cjelokupnog turizma. Samo usput, 
Chianti Classico ima kontrolirano i zajamčeno podrijetlo i za ekstradjevičanska maslinova ulja. Dok je na vinima crni pijetao u crvenom krugu, na uljima je u zelenome. Većina ulja je od miješanih sorata, među kojima će bolji poznavatelji istarskih ulja prepoznati imena frantoio i leccina. A taj je biznis, uglavnom ga drže vinari i rade “usput”, vrijedan oko 10,000.000 eura. Uz takve brojke jasno je da mogu pozvati 250 novinara iz 30 zemalja i pokazati im najbolje što nude. A i uz takve brojke važno im je svako tržište. Pa puno znaju, a još se raspituju i o malom hrvatskom.
Vino.hr online vinoteka