Očekujemo veći interes za vina tradicionalnih, ali manje poznatih vinskih regija i zemalja, poput Mađarske, Hrvatske, Bugarske i Gruzije. Potražite u Istri u Hrvatskoj crvena vina od terana i bijela od malvazije istarske, preporučio je u utjecajnom američkom poslovnom časopisu Forbes Jeff Jensen, koji s Mikeom DeSimoneom čini par vinskih kritičara i edukatora World Wine Guys, poznat iz Wine Enthusiasta, jednog od najznačajnijih svjetskih vinskih magazina u kojem su urednici. 
Mike i Jeff istarska vina ne spominju napamet. Više puta bili su u Hrvatskoj, a 2013., kao gosti teniskog turnira u Umagu, istaknuli su kako hrvatske graševine, sauvignoni, a posebno malvazije, odlično prate svjetski trend svježih i aromatičnih bijelih vina. Za mlade malvazije tad su rekli i kako su spremne za osvajanje globalnog tržišta, posebno zbog toga jer savršeno prate jela od plodova mora. Gotovo 30 godina dobrog vinskog marketinga trebalo je istarskim vinarima za preporuku koja se ne može platiti. Gotovo tri desetljeća ustrajno su inzistirali na rastu kvalitete vina te u prvi plan gurali baš te dvije autohtone istarske sorte po kojima je naš najveći poluotok postao poznat u svijetu. Jako je značajno što su postigli uravnoteženu kvalitetu vina od tih sorata, posebice onih s oznakom IQ (Istrian Quality). Riječ je o okrugloj markici na boci koja jamči da se kupnjom neće pogriješiti, odnosno da će i vino u njoj biti “istarske kvalitete”, dakle standardno dobro. Oznaka IQ govori i da je vino određenog stila. A različiti stilovi vina često su problem u ostalim hrvatskim vinogorjima. Raznolikost je bogatstvo, no kupac vina koje se zove Dingač morao bi znati otprilike što će dobiti u čaši. A kod nas mora dobro znati i je li riječ o Kiridžijinu, Burinu, Skaramučinu pa Mate Violića koji ga prodaje pod obiteljskijm nadimkom Matuško, a Dingače rade i Niko Violić te Ivo Violić… I to nije ni polovica proizvođača Dingača, a svaki od tih plavaca s najpoznatijeg hrvatskog vinogradarskog položaja je drukčiji. To je, ponavljam, dobro, no kupac naviknut na vino napravljeno od dijela prezrelih bobica neće biti zadovoljan nekim modernijim i nježnijim Dingačem, bez pekmezastih okusa. Dingač je kao čuveno vino, prvo na području bivše države, zaštićen još 1961. Isprva je bio samo jedan, onaj današnje Poljoprivredne zadruge, a posljednjih tridesetak godina gotovo isto toliko proizvođača nije se uspjelo dogovoriti kakvo treba biti vino od naše najpoznatije autohtone sorte koje nosi to slavno ime.
A Hrvatska ima, prema Zelenoj knjizi izvornih sorata vinove loze, 125 autohtonih sorata od kojih se radi ili se nekad radilo vino. Vjerojatno i više jer na toj listi nije graševina, sorta koja je autohtona u panonskom bazenu, kojemu pripada dobar dio Hrvatske. Vinova loza vino, nasreću, ne može prepoznati ni priznati granice koje se na ovim područjima često mijenjaju. Zato i s graševinom, najrasprostranjenijom sortom u Hrvatskoj, treba napraviti ono što su Istrani s malvazijom, ujednačiti joj stil i kvalitetu. U kontinentalnoj Hrvatskoj nešto slično počeli su raditi s kraljevinom, a taj posao čeka one u čijim vinogradima rastu frankovka, škrlet, moslavac (pušipel), sokol, klešćec, žuti plavec, šipelj… Uz more takve brige imaju sa sansigotom ili sušćanom, žlahtinom, babićem, debitom, lasinom, crljenkom ili tribidragom, vugavom, pošipom, prčem, drnekušom, bogdanušom, grkom, maraštinom, trnjakom, zlataricom, kujundžušom, malvasijom dubrovačkom… Svaka od spomenutih sorata, a ima ih još, zaslužuje preporuku u članku poput Forbesova. Ali treba od njih napraviti dobra vina pa Jeffa Jensena i Mikea DeSimonea te druge “world wine guyse” upoznati s njima
Vino.hr online vinoteka