Cijena vrlo dobrog vina pouzdane vinarije u trgovačkom centru je s 40-ak spuštena na 28 kuna. Odlična prilika za stvaranje male zalihe za dolazak većeg društva, ali postoji i “ali”. Na polici su butelje aktualne berbe 2016. izmiješane s godinu dana starijim vinima. Mnogima se to ne čini kao veliki problem, no ipak riječ je o prevari kupaca kojom se trgovci žele riješiti zaliha. Vina nemaju zakonski rok trajanja, no mijenjaju se u boci. Ona pripremljena za starenje, a riječ je mahom o skupljim buteljama, s godinama dobivaju na kvaliteti, no takvih je vina na tržištima svih zemalja svijeta samo nekoliko postotaka. Danas se većina vina, posebno se to odnosi na bijela, radi za brzu potrošnju. 
U praksi to znači da ih treba piti od proljeća nakon berbe, kad postanu spremna za konzumaciju, do proljeća sljedeće godine, odnosno dok na policu ne dođu mlađa vina. Odlika takvih vina je svježina, koja se s vremenom gubi. U zrelim vinima, napravljenim od pomno izabranog najkvalitetnijega grožđa s ponajboljih vinogradarskih položaja pa dugo njegovanima na finom talogu, svježina se može održati godinama, no boca vina kojem se vinar tako posvetio, kod nas je mahom riječ o ponajboljim graševinama, malvazijama, pošipima i chardonnayima, stoji od 80-ak kuna naviše. Svježina mlađih, u pravilu i upola jeftinijih vina, ovisi prvenstveno o finim kiselinama, a one se u boci, nažalost, brzo gube. Između ostalog i zato što se za takva vina ne ulaže puno u čepove jer se od njih ne očekuje da ga čuvaju godinama ili čak desetljećima.
Vina s početka ove priče mogu onoga tko to želi vrlo dobro poučiti tim promjenama. Iako vino nema formalni rok trajanja, berba 2015. danas je evidentno manje ukusna nego 2016. Osvježavajući okus mlađeg vina i miris taman zrelog voća, kod starijeg su zamijenjene laganom tupošću i aromama prezrelosti. Promjena je slična onoj u breskvi koja stoji u košari na stolu dnevnog boravka. Neće se pokvariti nakon nekoliko dana, ali svatko će osjetiti da je manje ukusna nego nakon kupnje. Slična je priča i s crnim ili crvenim vinima, naš zakon dopušta da se isto vino opiše s obje boje, no tu je onaj nepostojeći rok “najbolje upotrijebiti do…” ipak malo dulji. Ako se izostave vina proizvedena tako da se prodaju u godini berbe, poput ultramladih portugizaca ili frankovki, čija sezona počinje za Martinje 11. studenog, te Beaujolais Nouveauxa, koji na tržišta cijelog svijeta stiže trećeg četvrtka u istome mjesecu, crnjacima treba godina i malo više da se zaokruže. Ta su vina odnjegovana u posudama od inoksa, a u bocu uglavnom idu u vrijeme sljedeće berbe pa nakon dva-tri mjeseca smirivanja putuju na tržište.
Tako sad pijemo svježe crnjake iz 2015. Oni neće izgubiti mladost brzo kao bijela vina, jer ipak imaju ponešto tanina i drugih sastojaka koji će ih održati živima i živahnima, no ne treba ih čekati više od tri godine. Iz 2013. ih, dakle, više ne treba kupovati, a 2014. je bila toliko teška da je ono malo proizvedenih crnjaka uglavnom prodano. No i tu treba biti oprezan pa izbjegavati vina iz 2015. deklarirana kao mlada. Ona su se trebala popiti lani iako postoji vinarija koja Mlado vino, tako mu je službeni naziv, 2016. nije proizvodila. Na pitanje zašto, rekli su krajem prošle godine da još imaju na zalihi 2015. pa čekaju da se to proda. To dovoljno govori i zašto je vinarija u velikim problemima. Kod crvenih vina ona koja treba popiti relativno mlada stoje do 50 kuna. No ako se butelja čuva u dobrim uvjetima, neka će biti fina godinama.
Vino.hr online vinoteka