Arome kave, čokolade i začina u šampanjcu određuju 2,5 do tri puta veću cijenu. Razvijaju se nakon što šampanjac pet i više godina leži na kvascu, a toliko odležavaju samo najskuplja vina svake šampanjske kuće, ona s oznakom berbe. U non vintage šampanjcima, dakle bez godine na etiketi, prevladavaju arome mladog voća. Tim je riječima na predavanju posvećenom šampanjcima u Wine&gastro akademiji sommelier Ninoslav Dusper jednostavno opisao zašto non vintage šampanjci stoje između 300 i 400 kuna, a oni s oznakom godine tisuću i više kuna.
S obzirom na dugo odležavanje, šampanjska kuća mora imati pet do šest puta veći kapacitet podruma od godišnje količine proizvedenih šampanjaca. Toliko joj je godina i vezan kapital uložen u tu berbu. Budući da se kilogram grožđa s najboljih položaja u Champagnei u najboljim godinama plaća i do 5,5 eura, ni taj kapital nije malen. Kad se tome pridodaju cijene boca, etiketa, čepova i ostale opreme, trgovačke marže, transportni troškovi i carine u slučaju izvoza, jasno je da će se svaka boca koja k nama stigne s oznakom godine iz kuća Bollinger, Roederer, Krug, Deutz, Moët et Chandon… smatrati vrlo jeftinom stoji li manje od tisuću kuna. Takvi se šampanjci ne proizvode svake godine. Još nitko nije prodao vintage šampanjac iz trećeg milenija jer je 1998. godina posljednja iz koje je na tržištu, primjerice, Dom Perignon, perjanica kuće Moët et Chandon. Kod takvih je šampanjaca prekrasna igra usporedba berbi, bar onome tko si to može priuštiti. Svaka se berba razlikuje od druge, a i svaka se šampanjska kuća razlikuje po svome stilu.
Kod non-vintage šampanjaca, pak, uvijek se zna što se kupuje jer su standardizirani. Proizvode se svake godine i osnova im je 90 posto vina iz jedne berbe. Preostalih 10 posto dodaje se iz starijih berbi da bi se popravili nedostaci. Zbog toga svaka šampanjska kuća za proizvodnju non-vintage šampanjaca čuva nekoliko stotina tisuća litara ‘rezervnog šampanjca’ za popravljanje nedostataka berbe nedovoljno dobre da se puni kao vintage šampanjac. Non-vintage šampanjci koji su sada na tržištu sastoje se od 90 posto vina berbe 2002. i 10 posto starijih godišta. Cijelu tu priču, garniranu detaljima poput onog da je proizvodnja šampanjaca počela zato što u Champagnei nikako nisu mogli proizvesti podjednako dobro vino kao u Burgundiji, Ninoslav Dusper ispripovjedio je i konkretno, šampanjcima. Ponudio je dva non vintage šampanjca, Deutz brut classic i Louis Roederer brut Premier, zatim dva iz 1997. godine, Bollinger Grande Année Laurent-Perrier, pa Deutzov šampanjac Blanc de Blancs, kao što se nazivaju šampanjci samo od chardonnayja, i za kraj rosé šampanjac (a ti su najrjeđi i neproporcionalno skupi) Alexandra Grand Sičcle Laurent-Perriera.
Dovoljno za poseban užitak dopunjen još jednom spoznajom da su šampanjci zapravo podjednako dostupni svima jer bezobrazno velike količine ne mogu kupiti ni najbogatiji. Iznimka je Dom Perignon, koji se toliko proizvodi da čak i u Hrvatsku stiže više od 10 tisuća boca na godinu. Ostalih vrhunskih šampanjaca rijetko stiže na stotine, a češće na desetke, pa ih ni trgovci ne prodaju svakome, nego ih čuvaju za najbolje kupce. Zato je kupnja kartona od šest boca nekog vrhunskog šampanjca pusti san čak i najbogatijih Hrvata. A tko doista želi kušati vrhunski šampanjac, jednu će si bocu moći priuštiti. I to je demokracija na šampanjski način.
Vino.hr online vinoteka