Dvije riječi za istu rijeku, dvije uloge te rijeke, dva naroda oko nje, dvije legende o mjestima kraj te rijeke i zajednička poruka: Dobro mi došel, prijatel! Tako se već 13. godinu pozdravljaju sudionici prekrasnog sportskog vinskog i gastronomskog druženja Sutla-Sotla. To su ta dva imena granice Hrvatske i Slovenije i nevjerojatno je koliko se priča može ispričati o tom malom vodotoku te koliko je razloga da se dođe na njene obale. S hrvatske ili slovenske strane, svejedno.
Sama rijeka administrativno razdvaja države, ali brojnim mostovima, bilo pravima, bilo simboličkima, stoljećima spaja ljude koji žive na njenim obalama. Uostalom i u slavnoj buni Matije Gubca protiv feudalne vlasti prije 440 godina sudjelovali su seljaci s obje obale, a i među Tahijevim vlastelinima bilo je Slovenaca koji su se borili da zadrže desetinu. Danas kad nam, ne više nametnuti vlastelini, nego izabrane vlasti s obje strane Sutle uzimaju petinu ili četvrtinu samo na PDV-u, a u zbilji polovinu ili više od svega što privredimo, smiješno je slušati zbog čega su ti kmeti, riječ je ista na obje obale, kosama i vilama jurišali na oklopljene plemiće. Ta riječ nije ista. Slovenci ih zovu plemiči.
Ta su dva jezična detalja dovoljan dokaz koliko se dobro mogu razumjeti ljudi desno od Sotle ili lijevo od Sutle. A ne čudi da brojni “Sotlani” znaju legendu o Veronici Desiničkoj. Strastvena je bila ljubav djevojke koja je živjela podno dvorca Veliki Tabor prema Fridriku, sinu moćnog velikaša Hermana II. Celjskog. Fridrika su optužili da je zbog prekrasne pučanke ubio prvu ženu Elizabetu Frankopan pa se s velikom ljubavi pobjegao u dvorac Fridrihštajn kraj Kočevja gdje su se tajno vjenčali. Otac Herman poslao je vojsku po zabludjelog sina kojeg je bacio u tamnicu, a Veroniku je dao utopiti pa zazidati u zidine Velikog Tabora. Prije tridesetak godina u dvorcu su pronašli žensku lubanju, što bi moglo potvrditi ovu tužnu ljubavnu priču, a navodno i danas, noću, Veronika izlazi iz svoje kamene tamnice pa luta odajama tog prekrasnog dvorca tražeći svog dragog..
Moderniju legendu ima Bizeljsko, mjesto na obali Sotle. U tamošnju gostilnu Pri Sinetu dolazili su Gustav Krklec i Antun Gustav Matoš. Navodno su se sastajali hrvatski i slovenski predsjednici Franjo Tuđman i Milan Kučan te dogovarali kako da nam države izađu iz Jugoslavije. Desetak godina poslije, navodno su Ivica Račan i Dražen Budiša tamo dogovarali političku strategiju za osvajanje vlasti na izborima 3. siječnja 2000. I dobro su se dogovorili, sudeći po pobjedi na tim prvim izborima nakon Tuđmanove smrti. Sigurno su se tamo sastajali Milan Kučan i Tuđmanov nasljednik Stjepan Mesić, u vrijeme kad se više nisu morali dogovarati oko “teških” odluka, nego puno veselijih. Primjerice tko će kome biti teniski partner.
A lako se dogovarati kod Sineta, kako svi zovu vlasnika legendarne gostilne. Nadimak je dobio jer je kao dječarac stalno hodao za ocem koji mu je govorio sine ovo, sine ono… Otac je umro kad je sinu bilo 12 godina. Mališan je izrastao do dva metra i bolje je ne reći koliko kila, no ostao je Sine. Sudeći po veselju s kojim dočekuje goste, osim nadimka ostala mu je i neiskvarena dječja narav. I oduševljenje domaćom kuhinjom po kojoj je Gostilna Šekoranja, što joj je službeno ime, poznata. O tradiciji svjedoči godina 1793. nad ulaznim vratima. Stoljećima su se tamo supljali prijevoznici koji su kolima vozili robu na Svetu Goru nad Bizeljskim, jedno od najstarijih naselja u ovom kraju i uživali u mesnoj juhi o kojoj postoje brojni zapisi u lokalnim arhivima. Tradiciju je nastavila Sinetova mama, koja je kuhala desetljećima, a danas je gazdarica supruga Rezika, zadužena i za tlačenice, kobasice te, naravno, domaće juhe.
Gostilnu danas službeno vodi sin Marko jer Sine je u mirovini. No, Sinetov duh, srećom i tijelo, uvijek je oko stolova, za šankom, ili u podrumu u kojem svake godine napravi oko 5000 litara vina od grožđa iz svog vinograda. Za svaku je preporuku Sinetovo crno vino frankovku piti uz juhu od šumskih gljiva, domaće krvavice i pečenice s kiselim zeljem, hrskavu svinjsku pečenku sa žgancima od heljde, teleću koljenicu, patku s mlincima…
Možda bi ljepše bilo reći jurčkovu juhu, ajdove žgance, telečji krači ili račku z mlincima. To se može reći i na obali Sutle, u seoskom turizmu Masnec u Luki Poljanskoj ili izletištu Zelenjak nedaleko od Kumrovca. Nema na Sutli-Sotli puno ljudi koji se neće razumjeti. Zato ima puno razloga da se tamo provede dan, vikend, pa zašto ne i kraći godišnji odmor.
Na obali Sotle svakako treba posjetiti hodočastilište Svete Gore. Čak i oni koji nisu vjernici duboko će uzdahnuti zbog pogleda na Hrvatsko Zagorje, a po lijepom danu i na obronke Pohorja te Kamniških Alpa. Za pamćenje je i obilazak Olimja. Tamo su Atomske toplice s vodom koja navodno liječi reumu, poboljšava cirkulaciju te ubrzava oporavak nakon operacija. Blizu Termi je pavlinski samostan u kojem je treća najstarija ljekarna u Europi, nakon onih u Parizu i Dubrovniku. Ulja, čajeve, kreme i masti rade od ljekovitog bilja iz samostanskog botaničkog vrta. Na zidu na latinskom piše “Moj sine, ako si bolestan, ne očajavaj, već moli Gospodina, te će te on ozdraviti”. Franjevci koji žive u samostanu vjeruju u to jer, kažu, i tako svi lijekovi dolaze od Boga. Kome ne treba božji lijek, blago njemu, dobro će doći piće bogova – čokolada. Nekoliko metara od samostana je manufaktura čokolade Syncerus poznata po palinama, griotama, kandiranom voću… Tu je slastičar radiodo 1915. kad je, zbog nedostatka kakaa u ratno vrijeme morao zatvoriti čokolateriju. Obnovili su je prije dvadesetak godina i poslastice rade po starim receptima.
Djeca će uživati u obližnjem imanju Jelenov greben.
“Ovdje su jutra drukčija” riječi s kojima vlasnici zovu u prirodni raj na osam hektara kojim vlada mnogobrojno krdo jelena. Imaju i restoran u kojem prevladavaju specijeliteti od divljači, a sezona im traje cijelu godinu jer iznajmljuju bicikle, terene za košarku, nogomet, stolni tenis, badminton, nude letove balonom…
Na Sutlu, pak, osim zbog Velikog Tabora, treba doći i zbog galerije našeg proslavljenog kipara ntuna Augustinčića u Klanjcu, etnološkog muzeja Staro selo Kumrovec, botaničkog rezervata Cret u Dubravici poznatog po biljkama mesožderkama, Novih dvora Jelačićevih u Zaprešiću, Grešne gorice u Desiniću koja je ime dobila po legendi o Veroniki desiničkoj, Termi Tuhelj…
Na sve te, a i mnoge druge razloge za posjetu rijeci, bez obzira zovete li je sa slovom “u” ili “o”, već 13. godinu zaredom podsjećaju i druženja “Sutla – Sotla” koja organizira časopis Svijet u čaši. Deseci poznatih lica iz politike, s estrade ili sporta, te stotinjak onih nepoznatih, ali s puno dobre volje, susreću se svakog proljeća, jednom s ove, drugi put s one strane rijeke, zaigraju tenis, uživaju u vinima i hrani te zovu dobronamjerne: Dođite i poduprite nešto lijepo, što spaja, a ne razdvaja!
Spaja svakako Janez Istenič, kralj penin, kako s one strane Sotle zovu pjenušce. Vratar omladinske reprezentacije nekadašnje države trebao je prijeći iz ljubljanske Olimpije u Dinamo, no odustao je od nogometa što zbog ozljede, što zbog studija poljoprivrede. Nakon diplome krenuo je iz Ljubljane prema Zagrebu i stao u Bizeljskom gdje je na imanju supruginih roditelja napravio carstvo pjenušavih vina. Sa suprugom Michelle, kćerkom Barbarom i sinom Mihom proizvodi petnaestak etiketa, svih tipova pjenušaca kojima je zajedničko samo to da su odlični. Zbog njih je i ušao u svjetsku enciklopediju šampanjaca i pjenušavih vina dražbene kuće Sotheby’s. U novom izdanju, koje će u studenome u prodaju, na 600 stranica je opisano oko 10.000 pjenušavih vina. Isteničevoj vinariji i pjenušcu No. 1. posvećena je cijela stranica koja će otvarati poglavlje o pjenušcima iz “ostatka Europe”.
Boris Drenški je kalj slatkih vina. Ovaj veseli Zagorec iz Huma na Sutli počeo se baviti baviti vinarstvom iz hobija. Htio je razbiti predrasudu da se u Zagorju rade kiseliši pa se posvetio predikatnim vinima, s naglaskom na ledene berbe. Uzorke je počeo slati na najmasovnije vinsko natjecanje koje u Londonu organizira najutjecajniji vinski časopis Decanter i oduševio ocjenjivače. Posljednjih šest godina osvojio je osam zlatnih medalja i desetke srebrnih i brončanih, a hobi polako prerasta u ozbiljan obiteljski biznis.
Puno je dobrih vinara u Bizeljskom, uostalom od tamo je desetljećima u Zagreb stizalo vino, a svakako treba posjetiti Klet Keltis Marijana Kelhara i Vinski hram Bojana Berkoviča. No tko zaluta i nekom drugom vinaru neće požaliti. Mnogo je favorita i s hrvatske obale Sutle, a u posljednje su se vrijeme istaknuli Zvonko Sever koji u Klanjcu radi izvrsna vina od obnovljenih nasada stare zagorske sorte sokol te Stjepan Đurinski, čiji je slatki traminac ledene berbe osvojio veliku zlatnu medalju na sajmu u Radgoni. U Sloveniji, naravno. Pa Zagorci su si oduvijek bili dobri i sa Slovencima, a ne samo, kao što kaže stari vic, s Hrvatima.