Fino je zamirišala čim su je natočili u čašu. Svakom se sekundom dodatno otvarala i sve više osvajala. Poput košare zrelog voća. Ta beljska graševina 1965. je polusuho vino, rekla nam je enologinja Suzana Zovko, no njena slatkoća nije bila jednostavna, ona kojom se pokušava prikriti greška ili nesklad vina. Naprotiv. bila je to slast, a ugodna kiselost, rijetka kod tako starih vina, osigurala mu je harmoničnost. To je naprosto dobro vino, ne samo “dobro s obzirom na godine”.
– Kad bih barem ja bio u tako dobrom stanju – mislio sam nakon kušanja vina godinu mlađeg od mene.
Za oproštaj s prijateljima uoči godišnjih odmora Vina Belje organizirala su vertikalno kušanje šest graševina od te 1965. do mlade, prošlogodišnje. Bila je to prekrasna prilika da se vidi što može dati sorta koju su prihvatili Nijemci nakon što su je Francuzi odbacili, a preko Austrije i Mađarske doselila se i u Hrvatsku.
Berba 2011. bila je najbolje vino koje smo te večeri pili. Savršeno izbalansirani kiselost i alkohol i dovoljno slasti između njih. Riječ je o prvoj berbi odrađenoj u novom, supermodernom, gotovo svemirskom podrumu podno samih vinograda u kojem cijelim procesom upravlja računalo. Na ljudima je samo da pripreme što bolju sirovinu te na kraju dobro “izmiješaju” vina koja su ležala u različitim posudama.
– Držali smo graševine u 75 različitih vinifikatora. U nekima je sazrijevala ona ranije brana, koja osigurava svježinu, u drugima su bile kasnije berbe koje su dale punoću i slast. Neko je grožđe bilo jače prešano, neko slabije, bilo je tu vina odnjegovanog na kvascima i ono g vrlo brzo skinutog s finog taloga. A i svaki će mu tank dati nešto svoje. Zato je važno to “blendanje” vina prije punjenja u bocu – rekla je Suzana Zovko.
I dobro su u Belju “izblendali” tu graševinu, a gotovo godinu dana ležanja u boci smirilo ju je i zaokružilo joj okuse i arome. Koliko je taj period nakon izlaska iz tanka važan vidjelo se po graševini 2012. Nedvojbeno je riječ o vinu istog stila i vrlo sličnih aroma, no još je “raskuštrano”. Punjeno je u butelju četiri dana prije ovog kušanja, a pravi će užitak ponuditi najesen, nakon što nekoliko mjeseci provede “pod čepom”.
Berba 2006. provela je godine u boci i, sasvim neočekivano, nije izgubila ni mrvicu svježine. Sad se vidi i zašto je to bilo šampionsko vino na prvom Festivalu graševine gdje je pobijedilo Kutjevčane. Možda bi se i danas okitilo tom titulom. Vrlo je fina bila i prva “prava” arhivska graševina, ona iz 1989. Svježe i razigrano vino nikako se ne smije nazvati starim. Bilo bi to kao da se 24-godišnju djevojku nazove staricom. Berba 1979. trebalo je preskočiti. Očigledno su čepovi propustili zrak pa se, najjednostavnije rečeno, pokvarilo.
Nakon kušanja uslijedila je večera tijekom koje su uz nareske, perkelt od soma, puretinu s povrćem i lagani kolač od jabuka poslužene graševina iz litre, kvalitetna iz butelje, vrhunska te graševina Goldberg. Pokazalo se da graševine doista fino prate najrazličitiju hranu.
Inače, više od 20.000 boca leži u arhivi starog vinskog podruma Belja u Kneževim vinogradima. Najstarija je iz 1949., a riječ je o cabernet francu, staroj francuskoj sorti koje kod nas dugo gotovo da i nije bilo, a sad je ponovno vraćaju u vinograde. Cabernet franc i bijeli sauvignon roditelji su slavnog cabernet sauvignona.
Činjenica da su vina uz beljske arhive i danas vrlo fina dodatno dobiva na važnosti jer ih prije dva, tri ili pet desetljeća nisu posebno pripremali za arhiviranje. Birali su, naravno, najbolja vina, stavljali bolje čepove i zalijevali ih parafinom ili voskom, no osnovna sirovina bila je ista kao i za vina koja su se odmah pila. Zato, svaka čast nekadašnjim vinogradarima i vinarima. Danas se već u vinogradu, a poslije i u podrumu, s posebnom pozornošću posvećuju vinima koja će arhivirati.