Mora biti nešto posebno u toj Neretvi kad mlade jegulje, tek izmriješćene u Sargaškom moru kraj Bermuda, kreću na tri godine dug put do nje. U toj predivnoj rijeci prožive desetak godina, do spolne zrelosti pa ponovno krenu na put ka Sargaškom moru gdje ugibaju. A djeca im se vraćaju kući.
Jegulje su grabežljivice, za putovanja morima strah su i trepet ribama i rakovima, a u rijekama napadaju i vodozemce. Poput gusara su, onih koji su pisali povijest neretvanskog kraja.
Neretljani su bili hrvatsko pleme koje se u taj predivan, jedinstveni kraj doselilo za velike seobe naroda u 7. stoljeću. Osvojili su područje do Cetine i tamošnje otoke i stoljećima se razvijali samostalno, uz malo doticaja s ostalom hrvatskom braćom. Nije ih zanimalo plodno neretljansko tlo, draži su im bili bogati mletački brodovi pa su i zaratili s tadašnjim vladarima Jadrana i 840. godine im zadali prvi poraz. Kasnije su se ujedinili s ostalim hrvatskim gusarima pa Mletke sredinom 10. stoljeća natjerali da im plaćaju prolaz Jadranom.
U kraju u kojem je dovoljno zabiti cijev u tlo pa da iz zemlje poteče voda dio je tih gusara shvatio kako se može lako prehraniti i preživjeti bez borbe. Transformacija iz ratnika u ratare, voćare i povrtlare išla je polako, sve do prošlog stoljeća kad su počeli isušivati samu deltu Neretve i močvaru pretvorili u plodnu zemlju ispresijecanu brojnim kanalima. Bio je to raj za proizvodnju grožđa, kukuruza i maslia sve dok prije pedesetak godina nije počela melioracija i produktivno poljoprivredno zemljište povećano je desetak puta. Dominantne djelatnost postala je proizvodnja voća, a mandarine s neretvanskih obala s pravom se smatraju najboljima na svijetu.
Melioracijom su uništeni i stari neretvanski rukavci. U delti ih je bilo 12, a ostala su četiri. Ipak, Neretva, ta ljepotica duga 225 kilometara od kojih je samo dvadesetak u Hrvatskoj, i dalje ima divlji dio, prepun jendeka, kako tamo nazivaju kanale u koje se i danas odlazi u lov i ribolov trupama, tradicijskim drvenim čamcima.
Izgled toga kraja lako je usporediti sa špicom američke televizijske serije CSI Miami, s onom scenom čamca koji juri močvarom uz predivne taktove pjesme Won’t get fooled again (Neće nas ponovno prevariti). Neretvom se ne juri. Ona je previše lijepa da se u njoj ne bi uživalo polako, a činjenica da današnji Neretljani plove polako, ne znači da će dozvoliti da ih ponovno prevare, kako što su, osim melioracijom, učinili gradeći hidroelektrane na bosansko-hrcegovačkom toku rijeke. Zbog tih brana i akumulacija u vrijeme nižeg vodostaja slana voda dolazi do Metkovića. S njom i morske ribe poput cipala, brancina, orada, gavuna… Ne treba tu miješati zubaca, koji je u Hrvatskoj plemenita morska riba, a u gornjem toku Neretve tako zovu zubatu pastrvu (Salmo dentex ).
Sad se ponovno priča o projektu Gornji horizonti, gradnji triju hidroelektrana u susjednoj državi zbog koje se cijela delta Neretve digla na noge. Boje se da će njihova plodna dolina presušiti ako se poremeti sustav podzemnih voda. Čak se i poslovnično tihi ministar zaštite okoliša oglasio tražeći dopunu studije o utjecaju na okoliš jedne od hidrocentrala.
I dok Zmajlović razmišlja hoće li dopustiti isušivanje delte Neretve ili će je proglasiti parkom prirode, što je već godinama u planu, treba tamo uživati u jedinstvenom brudetu od jegulja i žaba s palentom. Recept je, kao za svaki brudet, jednostavan. U posudi s deblčjim dnom, na maslinovom ulju treba zazlatiti luk i dodati mu nekoliko ljutih neretvanskih papričica te lovorov list. Na to se doda pire od rajčica, sol, voda, može i malo vina pa se ubace komadi očišćene jegulje i kuhaju 25 do 30 minuta. Bez miješanja, naravno, samo uz lagano okretanje posude lijevo-desno. Kad je jegulja skoro gotova ubace se žabe I malo octa. Sad više ne treba ni okretati jer će jegulja loviti žabe po posudi. To je prepričani recept iz restorana Villa Neretva u Metkoviću. Neki kuhari u taj brudet stavljaju i ciple, a svaki Neretljanin koji voli kuhati ima svoju tajnu. Jegulje se mogu i peći ili pržiti. Imaju vrlo masno meso pa ih ne reba ničime zalijevati,a prije nego što su sasvim pečene dobro ih je posuti kukuruznim brašnom pa će imati hrskavu koricu. Valja paziti da budu dobro termički obrađene jer im je sirova krv otrovna.
Kao što će ribiči uživati u jeguljama, lovci će u liskama. Ova ptica crnog perja i bijelog kljuna puno je neuglednija od divlje patke, primjerice, posebice divljeg patka, no meso joj je nemjerljivo bolje. I ona se služi s palentom, ako se priprema na klasični lovački način. Komadi se bace na preprženi luk, a ne treba dodavati masnoće jer joj je meso samo po sebi masno. Tijekom kuhanja dodaju se začini, a pri kraju malo crvenog vina. Fina je i s raštikom koja se prokuha, ocijedi i stavi u novu vodu ponovno kuhati s krumpirima i lukom, a doda se I malo svinjske masti. Liska se skuha posebno , razreže, posoli krupnom solju i posluži na raštiki te zalije laganijim crvenim vinom ili roseom. Umjesto raštike može se koristiti kupus. A desert? Voće, prekrasno voće doline koju nepravedno zovu hrvatskom Kalifornijom. Zašto Kalifornija ne bi bila američka dolina Neretve.
Ono što delta Neretve, dakle njen hrvatski tok čeka, u BiH imaju već 18 godina. Još 1995. Hutovo blato, močvarno područje kraj Čapljine, proglašeno je parkom prirode i tako zaštićeno od svih agresivnih postupaka čovjeka koji smije raditi samo ono što se stoljećima na tom dijelu radilo: lovilo divljač i ribe, te skupljalo plodove prirode, ali ne za prodaju i rasprodaju, nego samo onoliko koliko ljudima treba. Hutovo blato bilo je desetljećima elitno lovište za jugoslavenske moćnike. U njemu živi 600 vrsta biljaka, 139 vrsta ptica i 22 vrste riba. Vodom ga puni Krupa, koja kroz Hutovo blato odvodi vode Gornjeg blata i Svitavskog jezera u rijeku Neretvu.
Desno od ušća Neretve, prekrasna su Baćinska jezera. Nevelika površinom, samo 138 hektara, posebna su zbog miješanja slatke i slane vode iako s morem nemaju vidljiva dodira. Do njih je prokopan dva kilometra dug tunel koji višak vode iz Vrgoračkog i Staševačkog polja odvodi u more kako bi spriječio poplave. U tih sedam jezera, Vočuša (ili Oćuša), Trniševo (ili Crniševo), Podgora, Sladinac, Vitanj i Plitko jezero su povezana, a najmanji Vranjak ili Vrbnik je odvojen, dna su ispod razine mora, a površina iznad. Osim slatkovodnih riba, u njima žive i morske, cipli primjerice, koji su se naselili kroz tunel.
Lijevo od ušća Neretve je Komarna, nova zvijezda u galaksiji hrvatskih prvoklasnih vinograda. Donedavno je tu bila zaraštena padina, makija kojom se nije moglo proći, a danas s magistrale puca pogled na 80 hektara prekrasnih vinograda u kojima rastu izvorne sorte plavac mali, njegov roditelj crnjenak kaštelanski koji je u Kaliforniji poznat pod imenom zinfandel, a u Italiji kao primitiovo, te pošip. Ukupno je posađeno 500.000 čokota. Najpoznatije su vinarije Rizman, kojoj je vlasnik obitelj našeg nogometnog izbornika Igora Štimca, te Saints Hills, poduzetnika Ernesta Tolja. Štimac puni vino pod etiketom Rizman, a Toljev plavac s ovog položaja je Sveti Roko.
- Šire područje Komarne poznato je stoljećima po vinogradarstvu, ali na tom mikrolokalitetu nikad nije sađena loza. Jugozapadni obronci su iznimno strmi, teško obradivi i puni vapnenca, koji štiti lozu od suše. Da bi preživjela, loza mora tražiti crvenu zemlju duboko ispod tog zaštitnog sloja – piše poznati hrvatski sommelier Emil Perdec i savjetuje plavac s komarne poslužiti uz biftek. Odlično će, pristajati, dodali bismo, i uz lisku na lovački način.