Je li to raj? Više od 1400 butelja na stolovima i deseci mladih konobara i zgodnih konobarica čija je uloga zamijeniti prazne boce punima. Na ulazu su čaše, a slijede gotovo beskrajni redovi stolova s pjenušavim vinima, bijelima, bijelima odležanim u drvetu, ružićastima, mladim crvenima, odležanim crvenima… Potom istim redom ispočetka, ali samo vina organske proizvodnje i za kraj fortificirana slatka vina te pokoji vinjak.
To je raj! Pjenušci te bijela i ružićasta vina stoje u kiblama s ledom, crvena i fortificirana na stolu, na sobnoj temperaturi.
Kraj svakog je vina nekoliko osnovnih podataka o vinariji te broj štanda na kojem izlažu. To je slika Galerije vina na sajmu Fenavin, bienalnom pregledu španjolske vinske industrije održanom na površini od 30.000 četvornih metara u Ciudad Realu, gradiću 160 kilometara južno od Madrida. Riječ je o sajmu za profesionalce. Gotovo 90 posto gostiju su vinski trgovci iz cijelog svijeta, a ostatak specijalizirani novinari. Njima se od 7. do 9. svibnja predstavilo 1214 podruma iz svih španjolskih regija.
Galerija radi do 13 sati i to je vrijeme za odabir vinarija koje poslije treba posjetiti. Posao nije lak jer je vina previše, ako ih može previše biti, i ako se ne krene u sustavno kušanje lako je pogubiti se. Zato sam se, kao vinoljubac koji će se “prodati” za dobar pjenušac, prvi dan posvetio cavama, kako u Kataloniji nazivaju pjenušava vina. Drugi dan birao sam crvena vina, a treći, kad se sajam zatvara već u 16 sati, bijela. Malo naopaki odabir, no nisam na put za Madrid pa kući htio krenuti previše omamljen i zacrnjenih zuba. Za istraživanje posebnih slatkih španjolskih vina falio je četvrti dan..
Španjolska su vina poprilično specifična jer grožđe u najboljim regijama raste na vrlo velikim visinama, često i iznad 1000 metara. Time se vinari s razlogom hvale. Velike razlike u temperaturama od zime do ljeta, a posebno ljeti između noći i dana, crnjacima daju svježinu i prekrasne voćne živahne arome. Koliko god crvena vina bila zrela, a crianze, reserve i gran reserve moraju u bačvama i boci odležavati najmanje dvije, tri ili pet godina, vina nisu teška. Jesu gusta, posebice osmogodišnjaci ili stariji kakvih je na sajmu bilo poprililčno. Imaju čvrsto tijelo, no tanini su baršunasti, ugodne kiseline još visoke, slasna su i svaki gutljaj, kao u Pavlovljeva psa, otvara sjećanje na dobar gulaš, čobanac, divljač ili sočni steak. I zove na sljedeći gutljaj.
Imaju Španjolci i vina koja treba zaboraviti. Desetke sam na brzinu ispljunuo u Galeriji, a i dva štanda, od dvadesetak koje sam posjetio, ne želim pamtiti. Možda je i to bitno za ovaj vinski raj. Više cijenim dobra vina i podrume.
U Španjolskoj je 15 vinskih regija. Njihova su imena istaknuta na etiketama, a sorte su uglavnom navedene na kontraeiketama. Španjolci uzgajaju oko 600 sorata vinove loze, a 15 je, prema opsežnoj knjizi Wine njemačkog izdavača Koenemanna, izvornih. Bijele sorte dominiraju s oko 70 posto. Po kvaliteti su vodeće albarino, koja miriše po marelici i kiviju, te verdejo s citrusnim aromama. Najmasovnija bijela sorta je airen. Daje vina blijede boje koja su u nekim, doduše rijetkim podrumima, i poprilično fina. Među crnim sortama dominira španjolski ponos tempranillo čija su izvrsna vina prepoznatljiva po aromama višnje, maline i kupine i mogu poprilično odležati. Slijedi garnacha, koja se iz Španjolske proširila širom svijeta, a zanimljive su još tri izvorne sorte, mencia, monastrell i bobal, jer daju fina mlada vina. Nisu, međutim, dobre za dulje odležavanje.
Prema podacima Međunarodne organizacije za lozu i vino (OIV), Španjolska je prva zemlja svijeta po površinama pod vinogradima. U dokumentu “Stanje vitikulturalnog sektora u svijetu” navedeno je kako su 2009. imali 1,113.000 hektara, što je 14,4 posto svih svjetskih vinograda i otprilike 33 puta više nego Hrvatska. Po proizvodnji vina su s 3,6 milijarde litara treći na svijetu, iza Francuske i Italije. To ukazuje na relativno mali prinos u vinogradu, čime se jako ponose jer je i jamstvo da će vino biti bolje. Drugi su po izvozu, odmah iza Italije. Preko granice putuje gotovo 1,5 milijardi litara. Glavna su tržišta Velika Britanija, Njemačka, SAD, Rusija, velike azijske zemlje poput Kine i Japana, a u posljednje vrijeme i male, sasvim neočekivane, kao što je primjerice Vijetnam.
Veliki izvoz ukazuje, naravno, na relativno malu potrošnju vina. Španjolci popiju oko 25 litara vina po stanovniku, i tu ih “šijemo” za devet litara. Još ih jače “šijemo” cijenama. Naprosto je nevjerojatno kakva vina u tamošnjim podrumima stoje 1,5 do 2,5 eura. To je raj! U podrumu Ignacio Marin iz okolice Zaragoze, za malo više od 10 kuna prodaju butelju više nego pristojne mlade mješavine crvenog grožđa garnacha (grenache), tempranillo i carinena, što je lokalni naziv za carignan. Berba 2010. iste kombinacije sorata, koja je dva mjeseca odležala u hrastovim bačvicama, stoji 1,82 eura, a 3,4 eura vino Marin, nazvano po obiteljskom prezimenu. To je čista garnacha iz vinograda starih 65 godina, odležana u drvetu, koja je 2008. dobila i priznanje “Best in Class” na International Wine and Spirit Competition 2011. u Londonu. Takav crnjak za 25 kuna? Pa to je raj!
Ovim jeftinim, a dobrim španjolskim vinima cijene će nakon 1. srpnja biti dovoljne da preplave hrvatsko tržište jer će nestati uvozne barijere. Naši dobri crnjaci, koji na policama stoje najmanje 10 eura, teško će se boriti s upola jeftinijim “španjolcima”. Iako se još ne zna pod kojim će se uvjetima uvoziti, hrvatski trgovci procjenjuju da bi uvezeni “španjolci” trebali stajati otprilike dvostruko više od njihove izlazne cijene iz podruma. Slična će prilika biti i s crvenim “portugalcima”, pa i “talijanima”. Za bijela vina se možda ne treba toliko bojati jer hrvatska vinska publika u toj kategoriji ipak uglavnom bira domaće. Ni katalonski pjenušci neće lako osvojiti Hrvate. Bolje cave imaju ipak i poprilično dobru cijenu, od 5,5 do 7 eura. S nametima koji će najvjerojatnije biti uvedeni umjesto zabranjenih carina, te transportom, neće biti puno jeftinije od najboljih hrvatskih “mjehurića”.
Takav raj, u razmjerno manjem obliku, neophodan je Hrvatskoj, posebice nakon što uđemo u Europsku uniju. Treba nam izlog u svijet, nacionalna smotra naših vinskih aduta za ljude koji ta vina mogu prodati. Vinovita je godinama bila bez značaja posvećeni su svojim, lokalnim vinima, a dva velika međunarodna zagrebačka sajma dobra su smotra hrvatskog vinskog tržišta, ali više upoznaju Hrvate s uvoznim vinima nego strance s našima. Kad bi država i županije poduprli vinare u organizaciji prave nacionalne izložbe za biranu svjetsku publiku možda bi i poneki gost iz druge države ili s drugog kontinenta rekao za Hrvatsku: Pa to je vinski raj.