Nisam posebno uredan čovjek, pa ne znam ni što sve imam u vinskom podrumu i hladnjaku. S time se baš nije za hvaliti, no omogućuje vrlo ugodna izenađenja, kao ovo, proteklog vikenda. 
Nakon tri, četiri godine radio sam inventuru među buteljama i u dnu hladnjaka našao jednu čiju etiketu nisam odmah prepoznao. Bio je to chianti classico riserva 2003. iz vinarije Badia a passignano glasovite toskanske vinske obitelji Antinori.
Kupio sam je prije pet godina, baš u vinoteci tog prekrasnog imanja na kojem je i Galileo Galilei 1587. godine predavao matematiku. Ne znam jesu li i njegovi davni izračuni zaslužni za fina toskanska vina, no u ovom smo doista uživali. Bakhova snaha odlično je pripremila neku zrelu, da ne kažem tvrdu, junetinu. Dinstajući se na luku dala je toliko bogatstvo okusa da je nismo ničim začinjavali. Uz saft, u kojem su se propirjali i šampinjoni, umijesila je i ispržila krokete, a salata su bile pečene paprike i cikla. 
Vino je leglo k’o bedaku pljuska. Na oko je bilo starikavo. Boja je na rubovima prelazila u ciglastu, ali na nosu neugodnih mirisa nije bilo. Poprilično se sporo otvaralo, no već na prvi nos je iskazivalo plemenitost. Uostalom, Antinori su markizi. Dala je ta divlja sorta sangiovese umjerenu životinjsku strastovom finom vinu iz podruma drevne opatije koju su osnovali vallombrosani, podred benediktinaca koji se specijalizirao za uzgoj vinove loze i proizvodnju vina.. Zamirisalo je malo konjskog znoja, malo mirisa divlje svinje, a potom se otkrila prekrasna zrela višnja. U ustima je djelovalo svježe, mlado, puno, a nježno. Nema puno alkohola, 3,5 posto. Taman da bude toplo, a da ne peče. I sad mi je, kao i svaki put kad popijem dobar chianti, žao što naši plavci nisu na toj razini.
Vino.hr online vinoteka