Vozite li se na sam sjever Hrvatske, oko dva sata od Zagreba, uz Slovensku i Mađarsku granicu, naići ćete na prekrasnu regiju Međimurje. Tamošnja kuhinja oslanja se na austro-ugarsku tradiciju s artistički pripravljenim gulaševima, svježim mesom divljači i raskošnim umacima začinjenim paprikom. Uz takva jela odlična su međimurska crvena vina punog tijela, a od bijelih valja preporučiti pušipel, muškat, traminac i rajnski rizling. Vina obitelji Kunčić, Jakopić, Dvanajščak i Štampar ugodno se sljubljuju s bogatom autohtonom kuhinjom restorana Terbotz.
Tako su najsjeverniju hrvatsku regiju opisali Mike DeSimone i Jeff Jensen, američki enogastronomski bloggeri poznatiji kao World Wine Guys u reportaži objavljenoj u utjecajnim internetskim novinama The Huffington Post.
Dvorac Terbotz (lijevo) u međimurskom je mjestu Železna gora nedaleko od toplica Sveti Martin na Muri. Kuhinja je tradicionalna, domaća, a posebna atrakcija restorana je najveći kamin sjeverozaopadne Hrvatske oko kojeg je 60 sjedećih mjesta. Restoran ima tradiciju od 1803. godine, a danas ga vodi vinarska obitelj Jakopić poznata po odličnim sauvignonima. Posebnu priču ima i restoran Mala hiža. Kuća je izgrađena 1887. u Otoku Svibnovskom pokraj Ivanje Reke, dakle 20-ak kilometara istočno od Zagreba. Drvenu trošnu kuću tamo je vidio Branimir Tomašić, rastavio je i sa suprugom Dianom te djecom Tanjom i Tomislavom preselio u rodni Mačkovec, pokraj glavnog grada Međimurja Čakovca. Većina međimurskih restorana ponosi se tradicijom, obiteljskom ili međimurskom, što se vidi već i iz njihovih imena. 
U Murskom Središću tako je pivnica i pivovara Cimper koja je ime dobila po lokalnom nazivu za potporanj u rudarskom oknu. Tim su imenom vlasnici sačuvali uspomenu na ugljenokop koji je postojao na mjestu današnjeg restorana do 1972. U Svetom Martinu na Muri je restoran Potrti kotač, a Nedelišću Mamica u kojoj se moderna slow food kuhinja nudi pod imenom Mamičino pomalem, što znači bez žurbe, Mamičino fletno, dakle “na brzaka” ili Mamičino najfinejše. Ta su najfinija jela slijed od sedam tanjura koji se naručuje unaprijed i ovisi o sezonskoj ponudi namirnica.
Sezonska je ponuda osnova kuhinje u Međimurju, kraju koji su prozvali i vrtom ili “cvetnjakom” Hrvatske. Nije u povijesti uvijek bilo mesa na tanjuru. Osnovne su namirnice bile kukuruzno brašno, zelje, grah i krumpir, a jako često jele su se juhe. Nisu one bile dio obroka, nego dovoljno krepke i jake da se nakon njih može raditi u vrtu ili polju. Gulaš juhu (lijevo) rade od kobasica, junetine, krumpira i kiselog vrhnja te pokojeg feferona, za one koji vole ljutu inačicu ovog mađarskog jela. Posebna je juha od vrganja s hajdinom kašom, a juhe su redovito kuhali i od krastavaca, mahuna, graha, graška…
Puno se jela domaća tjestenina, ona najjeftinija, poput žličnjaka od brašna, soli i tople vode, a najpopularnije meso bili je perad. Međimurski je specijalitet „picek vu kukuruznoj meli“ odnosno piletina pečena u kukuruznom brašnu. Gotovo jelo podsjeća na pohanu piletinu, no meso se, nakon što se začini i uvalja u kukuruzno brašno, peče u pečnici pa je priprema poprilično jednostavnija. Takav “picek” ima prekrasnu hrskavu koricu, a poslužuje se s pečenim krumpirom i zelenom salatom.
U kućama je uvijek bilo mlijeka pa su Međimurci radili turoš, sušeni ili dimljeni kravlji sir oblikovan u stožac, posoljen i začinjen crvenom paprikom koji se s malo luka i špeka jeo tijekom radova u polju. Međimurje je smješteno između dviju velikih rijeka, Mure i Drave, no slatkovodna riba nije bila na listi međimurskih prioriteta. Voljeli su zato, i danas vole, meso divljači.
U “Kuharskoj knjigi čakovečkog dvora obitelji Zrinski”, izdanoj na mađarskom jeziku 1662., navode se brojna jela od divljih golubova, prepelica, zeca, divlje svinje, srndaća, jelena… Riječnu ribu spominju samo u kontekstu posnih dana. Zagrebački ugostitelj Zlatko Puntijar, vlasnik jedne od najvećih zbirki kuharica u Europi, izdao je reprint te knjige u kojem se vidi kako su grofovi Zrinski komunicirali i sa zemljama do kojih se tada poprilično putovalo pa su prihvatili puno, primjerice, talijanskih i španjolskih recepata. 
Oni su jeli štuku, šarana, karasa, jesetru, smuđa, kečigu, mrenu, a voljeli su i morske plodove. Štoviše, u knjizi je otisnuto pismo Nikole Zrinskog starijeg iz 1600. godine kojim naručuje vino malvaziju i sušene hobotnice.
Po kuhinji obitelji Zrinski, odnosno plemenitoj Katarini koja je brinula o hrani na čakovečkom dvoru, ime je dobio i restoran Katarina u podrumu čakovečkog poslovnog centra Millenium. Poput Zrinskih, nisu se ograničili samo na međimursku kuhinju. Nude bečke specijalitete, jela od divljači te hranu pripravljenu po starim receptima iz svih hrvatskih krajeva.
Top pet međimurskih jela
Pretepena juha
Goveđi temeljac, dimljeno meso, svinjska mast i „pretep“ od kiselog vrhnja, brašna i mlijeka sastojci su krepke guste juhe koju su težaci jeli u hladnijim godišnjim dobima kakva upravo počinju.
Šiškrlini
Tradicionalni međimurski prilog priprema se od krumpira, brašna i jaja, a nakon što se skuhaju posipaju se krušnim mrvicama popečenim na maslacu. Mnogi ih uspoređuju s talijanskim njokima.
Fila od hajdine kaše
Međimurska je kuhinja prepoznatljiva po hajdinoj kaši. Koristi se čak i kao nadjev za pečenu patku. Pomiješa se s malo pačjeg mesa pa se tom smjesom napuni patka koja se potom peče.
Meso z tiblice
Svinjski but ili kare ostavi se u pacu od soli i češnjaka i potom dimi, kuha ili peče pa slaže u tiblicu, drvenu posudu u obliku krnjeg stošca. “Konzervira” svinjskom mašću kako između mesa ne bi bilo zraka.
Gibanica
Mak, mlijeko, grožđice, kravlji sir, jaja, orasi, ribane jabuke, neki su od sastojaka međimurske gibanice, energetske bombe zbog koje se “svađamo” sa Slovencima koji je zovu prekmurska.
Mura se ne ledi, ali ledila su se vina
Međimurska obitelj Matanović prva je u slobodnoj Hrvatskoj imala ledeno vino na Ivanje, 27. prosinca 1992. godine u svom vinogradu na Svetom Urbanu. Međimurci su ledena vina radili i za bivše države. Obitelj Lovrec diči se prvom međimurskom ledenom berbom 1988. Pa kad se već velika rijeka Mura ne može smrznuti, smrzavaju se potočići tog finog vina za koje se bere grožđe smrznuto na minus sedam Celzijevih stupnjeva i takvo odmah preša. Rezultat je bogato, koncentrirano, uljnato-gusto vino prekrasnih mirisa po medu.
A što se tiče redovitih berbi, Međimurci su poznati po krekrasnim mirisnim sauvignonima, no tamošnji vinari najviše pozornosti danas posvećuju moslavcu, furmintu, šiponu ili, kako ga samo oni nazivaju, pušipelu. Sorta podrijetlom iz, kako joj ime govori, Moslavine, bliski je predak, odnosno djed chardonnayu, rajnskom rizlingu, frankovki i brojnim drugim svjetski poznatim sortama. Njen izravni potomak je krapinska belina ili belina bijela velike, koju Francuzi zovu gouais blanc, a Nijemci heunisch weißer. S obzirom na plodnost te beline, pravo bi joj ime moglo biti “zagorski Kasanova” jer je križanjem s drugim lozama dala 70 svjetskih sorata. A njen tata Moslavac odlično se, eto, snašao u Međimurju gdje daje svježa, pitka, razigrana vina za lijepa i vesela druženja. Međimurci su uvjereni kako dobro vino produljuje život, pa su svojim trsovima posvetili i prekrasne stihove:
Z’vinčekom svojim ti krepil me buš.
Par let života produšal me buš.
Zato moj trsek ti zahvalen bum,
do zadnje vure poštuval te bum!
Vino.hr online vinoteka