V mejnih lokvah bilo je žab
Va velikih Lokvah belo je žabarof.
Saj je se manj žob v lokvah.
Saj je se manj žabarof v Lokvah.
Nakroje se bodo same Lokve gledale va proznih lokvah.
Predivnu pjesmu napisala je Ivana Pleše, osnovnoškolka iz Lokvah, naravno, a objavljena je u rubrici Zavičaj portala gorskikotar.com. Na prekrasan način, jedinstvenim gorskokotarskim kajkavskim dijaletkom koji je nastao iz primorske čakavštine, svima nama odraslima, teško je reći zrelijima, a sigurno bi bila laž napisati pametnijima, Ivana je objasnila da uništavamo njene predivne Lokve i kao da nas je zamolila da sačuvamo tu prirodu i taj divan jezik. Valjda će je netko poslušati.
A žaba, srećom, još ima u lokvama oko Lokvi. To je, uostalom, jedan od gastronomskih specijaliteta Gorskog kotara. Izvrsne su pečene, pržene, pohane, na brudet, na paprikaš… Kako god bilo pripremljeno, izazvat će uzdahe to bijelo meso za koje bi uvreda bila usporedba s piletinom. I zato treba paziti da, kao što Ivana upozorava, lokve ne nestanu. Malo veća, a na tanjuru podjednako fina životinja, koja živi poviše vode, u dupljama stabala, je glodavac puh koji se upravo sad, u drugoj polovici rujna, počinje loviti.
Stoljećima su Gorani od njegove masti radili melem za liječenje opeklina i zacijeljivanje rana, a od mesa prekrasne obroke.
Glatko je drevo bukovo, slatko je meso puhovo, naziv je posta o puhovima na blogu Goranska zima u kojem je, lani u rujnu, Ivica Urbanc naveo kako su se puhovi lovili, al ii kako su se jeli tijekom povijesti. Rimljani su ih uzgajali.Gradili su im umjetne duplje za razmnožavanje i prezimljavanje te ih hranili kestenima i voćem kako bi bili što tustiji. U 16. stoljeću talijanski pisac Pier Andrea Mattioli oduševio se mesom puhova koje su seljaci čistili, solili i slagali u bačvice te jeli zimi. Puhovi se danas peku na ražnju, pri čemu se mogu posuti kukuruznim brašnom pa će dobiti finu koricu. Od njih se radi i paprikaš, a manji primjerci mogu se pržiti u ulju. Ili još bolje u masti.
Ovaj šumski glodavac živi širom Hrvatske, što je razumljivo jer je gotovo pola Lijepe Naše pod šumom, ali ipak je, uz risa i medvjeda, gastronomski zaštitni znak Gorskog kotara. Najveća europska mačka se ne jede, barem kod nas. Čak se ni ne lovi jer je populacija iznimno mala. Medvjeda, pak, ima sve više pa je i lov na njega postao europska atrakcija. Redovit je gost goranskih lovišta navodno i Ralf Schumacher, vozač formule 1 i brat puno slavnijeg Michaela. Lov na medvjeda naš je najskuplji lov, a Ralf ne pita za cijenu. Jedini uvjet za dolazak je da ga nitko ne gnjavi pa su njegovi lovovi dobro čuvane tajne. Ne zna se, tako, ni uzima li Ralf samo trofeje ili uživa i u medvjeđem mesu, no i mi, koji si odstrijel velike europske zvijeri ne možemo priuštiti, u brojnim ga restoranima možemo kušati. Medvjeđi se odresci peku kao pržolica pa pirjaju u goveđem temeljcu. Medvjeđe šape su poseban specijalitet. To je, naravno, kolač koji su radile naše bake, ali I fino mesno jelo od medvjeđe koljenice pripremano s puno povrća, voća, pekmeza, vina… Spektar okusa u tanjuru. Od medvjeđeg buta radi se i odličan pršut. Kako god pripremljeno, medvjeđe meso valja kušati jer rijetke su, gotovo da ih i nema, prilike da ga se pripremi kod kuće. Treba uživati i u drugoj divljači goranskih šuma koje su danas jedno od rijetkih staništa tetrijeba gluhana. Ovaj “divovski fazan”, mnogi će zamjeriti tu usporedbu, ali mislim da stoji, doista je posebna ptica. Onima koji ga vole i ukusnija od finog fazana kao što je, također samo ljubiteljima, guska ukusnija od patke. Divlje svinje, srne i jeleni “domaće” su životinje Gorskog kotara, no ne I tamošnja specifičnost.
A goranski potoci skrivaju prekrasne potočne pastrve. Ta je riba, da iskoristimo analogiju sličnu onoj s fazanom, bolja od kalifornijske pastrve koju kupujemo u ribarnicama upravo onoliko koliko je fazan, kao divlja kokoš, ukusniji od piceka uzgojenog u kavezima. Te, domaće pastrve, prepoznatljive po velikim crvenim točkama, nakusnije su kad su srednje veličine, do kilograma, no valja reći da u goranskim jezerima ima i višestruko većih. Štoviše i većih nego igdje drugdje. Prilikom čišćenja Lokvarskog jezera 1973. ulovljen je svjetski rekord pastrve. Ta riba, bila je to doduše jezerska pastrva, težila je frapantnih 25,4 kilograma.
Gorski kotar je, poput svakog šumskog područja, poznat i po gljivama, a tradicijska hrana goranskih seljaka bili su krumpiri (i danas su posebno slatki), kiseli kupus, palenta, kravlji i kozji sirevi te slatkiši, savijače od šumskog voća. Sva ta jela nude se u sve više restorana, većina od njih nije ni skupa, i doista je grijeh ne iskoristiti priliku da se kuša što se nekad tamo jelo.
Negdar smo si znali divanit po domače, a učiteljce v školi su nas tirale da divanimo po književno – belu je tešku, taku tešku. Sa več ne znamo divanit, učiteljce koje opče niso iz našega mesta tirajo nas da pišemo i divanimo pjesmice po domače. Žale se djeca iz Brod Moravica (ili deca iz Brod Moravic), a mi ih moramo poslušati i pomoći im da čuvaju svoje nasljeđe. Kulturno i prirodno, pa i gastronomsko, ma koliko to belu tešku.
Jer, Gorski kotar najšareniji je dio Hrvatske, najljepši cvjetni aranžman Lijepe Naše. Zelenilo predivnih listopadnih, miješanih i vazdazelenih šuma osnova je tog buketa kojim će plesati crvene i crne kuglice bobićastog samoniklog šumskog voća. Poput zlatnih trakica kroz tu tamnu podlogu prožimat će se koža potočne pastrve posuta krupnim crvenim točkama kao što je ljetno vedro nebo posuto zvijezdama. Sve tonove sive i smeđe boje, od svijetlih žućkastih, ciglastih, do gotovo crnih osigurat će divljač poput risa, medvjeda ili tetrijeba koje u drugim krajevima više nema. Sve je zajedno zamotanu u najljepšu čipku, svilenkasti vez zapjenjenih brdskih potoka čija se voda razbija po bijelim stijenama. A ako netko prigovori da u Gorskom kotaru nema vina, valja mu reći da je u krivu. Davnih godina, nakon havarije na raftingu na Kupi nizvodno od Broda, spasio nas je gorštak, golijat iz sela Dološ. Starim, naravno neregistriranim fićekom u kojeg je jedva stao, vozio se u zoru uz Kupu i vidio kako izgubljeno stojimo kraj rijeke. Te je noći nabujala nakon pljuska i odnijela nam pola stvari, a ostale, uključujući i probušeni gumenjak, jedva smo iznijeli na neasfaltirani put. Rastom, dušom i srcem veliki čovjek “nakrcao” nas je u taj svoj mali auto, odvezao doma, ugrijao, nahranio odličnim kobasicama od divljači i domaćim kruhom te napojio vinom od jabuka. Fino, bistro piće, koje nam danas prodaju u malim bočicama pod svjetskim imenom cider, Gorani su očigledno radili prije 25 godina, a vjerojatno i desetljećima ranije. Pa njemu još jednom zahvaljujem, a svima koji dođu uživati u Gorski kotar mogu samo poželjeti u slast i živjeli.
Jede, jede. Štoviše izvrsno je. Pikantnije od vepra, primjerice, a puno, puno bolje od srne ili jelena.
Nikad ne bi pomislio da se medvjeđe meso jedo. Uh, bilo bi super probati.