Došla riba s Dugog Otoka. Poprilična količina smrznute raznovrsne ribe među kojom sam iskopao jako maloga gofa, bebača teškog oko kilograma, palamidu polkilašicu i tri krasne ušate velike poput dlana. I zapalio vatru na roštilju, možda i posljednjem ove godine, te počeo razmišljati što ćemo uz tu ribu piti. Imali smo i domaćeg krumpira s Božave, domaće blitve, ne bi vjerovali – samoborske, finog maslinovog ulja koje između Postira i Dola na Braču radi prijatelj Pave, dobar domaći kruh, lijep i sunčan, ali svjež dan i one smiješne rešetke za roštilj u obliku ribe koje sam kupio tko zna kad i tko zna gdje no sad su dobro došle.
Gofa smo jedva utrpali u jednu od njih, kao i dvije manje ušate, dok su palamida i najveća ušata taman fino stale. I to je izvrstan štos, nemaš brige oko lijepljenja ribe za gradele, vrtiš je kako hoćeš i kad je pečena jednostavno istreseš na tanjur.
No, opet je problem bilo vino. Mnogi bi uz palamidu i gofa ponudili crnjak, no ja se s tim ne mogu složiti pa sam počeo kopati po najdubljim ponorima podruma i pronašao Kabolinu malvaziju iz amfore, berbu 2007. Treća je to amfora Marina Markežića iz Momjana i, mislim, da novije, one iz berbe 2008., još nema na tržištu. Od prve tri, to je svakako najbolja. I protivno svim sommelierskim pravilima izvrsno je pristajala uz ribu, blitvu, kruh i poprilične količine ulja. Vino je kristalno bistre, ali poprilično tamne boje, gotovo poput konjaka. Na nosu je dugo zatvoreno, no kad se otvori, otkriva raj, a takvo je i u ustima. Puno, toplo, snažno… Ručak za pamćenje. Tako dobro zokružen vinom da mu desert nije trebao.