Prve su zrake sunca još osvjetljavale Grčku, a mi bismo, negdje u sredini Jadrana, kuhali vino, rezali pancetu i luk, palili makinu i spuštali panule u vodu. Vrlo često bi, odmah nakon kretanja broda, zagrizla poneka palamida kilašica ili upola manja lokarda koje su pred zoru došle u plićak na doručak pa same postale ručak. Tijekom dana lovili bi na brakovima na otvorenom moru veće palamide i male gofove. Te su ribe imale između pet i deset kilograma i uglavnom bi ih poklanjali bogatim jedriličarima. Zauzvrat bi dobivali butelje vina, boce viskija ili konjaka, pa i ribički pribor koji su oni na brodu imali, ali nisu znali koristiti. Predvečer bi se vraćali u neke samo nama znane uvale po koju ušatu veliku poput dlana i zvali prijatelje u restoranima da nam zadrže malo žara kako bi ih gotovo žive ispekli.
Tako se riba na Jadranu lovila prije 10 godina. O ribolovu prije 20 godina danas se ne smije glasno pričati jer bi uspješniji ribič mogao završiti u Haagu s optužbom za ribocid. Na Lastovu, koje više nije bilo zabranjeni, ali još ne niti otkriveni raj, svaki je izlazak na more jamčio kapitalnu ribu. Gofovi su imali 15 do 20 kilograma, a nerijetko bi se netko pohvalio i tridesetkilašem. Zubaci su u pravilu bili teži od “desetke”, a palamide bez pet kilograma nisu se spominjale. Zahvaljujući Talijanima koji su u kešu odmah plaćali sve uhvaćeno, tamo se dobro moglo živjeti i od sportskog ribolova, dakle bez vrša punih jastoga, te mreža otežalih od škarpina. Mnogi se sa sjetom sjećaju tog doba, no pravo je pitanje jesu li tada bolja bila vremena, ili smo bolji bili mi. Srećom, ni danas nismo za baciti.
Pokazalo je to nekoliko predljetnih dana koje je odabrano društvo provelo na Dugom otoku hraneći se isključivo ulovom. Uostalom, na moru to i nije teško. Već s dječjom mrežicom na štapu može se uhvatiti savršeno hladno predjelo. To je salata od grancigule koju mi žabari zovemo rakovicom. Tog su raka na većini dalmatinskih otoka uvijek cijenili više nego škampa ili jastoga, vjerojatno i zato što su do njega lakše dolazili. Skuha se naopako, tako da u vrelu vodu prvo ide oklop, a potom noge, te ohladi. Meso se iščeprka iz ljušture, začini sitno nasjeckanim češnjakom i peršinom, posoli, doda ulja i kvasine, popapri, lagano izmiješa, pokrije i stavi u hladnjak. Oklop se dobro opere, na njega stavi list zelene salate pa rashlađena smjesa začina i rakova mesa. Ukrasi se rezancima salate, kriškama limuna i maslinama i posluži hladno. Podjednako ukusno predjelo je i carpaccio od palamide (kad već tune nema). 
Malo veća riba nakratko se stavi u led. Ne da se smrzne, nego samo da se stisne. Potom se filetira i meso se poškropi limunovim sokom i vinom te začini kaparima, a po želji i tanko izrezanim ploškama crvenog luka. Pokrije se, dobro ohladi i jede sutradan sa svježim kruhom. Ako plave ribe, palamida, lokardi ili skuša te šnjura ima više, uvijek ih je lako baciti na gradele, no nisu loše ni kuhane. Juhica je ipak slađa od više vrsta bijele ribe. Nakon dva sata kasnovečernjeg ribolova na dnu, imali smo dva velika špara, nekoliko fratara i dvije male orade. Skuhali smo ih u vodi s malo kvasine i maslinova ulja te skinuli meso s kostiju. Usporedno smo kuhali drugu juhu, od domaćeg povrća (hvala dragim suprugama naših saljskih prijatelja). Juhice smo izmiješali, nakon pozornog kušanja različitih omjera, a ribu i povrće propasirali. Kašicu smo vratili u izmiješanu juhu u kojoj smo zakuhali rižu. O količini riže ovisi hoće li se ovo izvrsno jelo jesti žlicom ili, poput neobičnog, neželjenog rižota, vilicom. U oba slučaja, okus je izvanredan, a hladno bijelo vino savršeni prilog.
Od slične mješancije fine pridnene ribe, kojima se pridoba ponešto školjaka, škampa (ako ih se kupi) ili kozica (ako ih se ulovi, odnosno “nabere”), može se napraviti i pašta fažol na brujet. Fažol, odnosno grah, namoči se večer prije te ujutro iskuha sat vremena s mrkvom, crvenim lukom, lovorom… Na maslinovu ulju zažute se luk i češnjak i dodaju pobrašnjeni komadi ribe. Bolje je kad su fileti, ali male je ribe teško filetirati. Lagano ih se isprži pa prelije kvasinom i kuha dok kvasina ne ispari. Potom se dodaju oguljene i nasjeckane rajčice i kuha još 10 minuta. Proba se, po potrebi doda šećera, soli i papra, pa ljutu papričicu i ružmarin, te prokuha još pet minuta. Tad je skoro gotovo pa se ubace fažol i školjke i pusti da sve prokrčka još četvrt sata. E tad je doista skoro gotovo. Ubace se još samo očišćeni repovi kozice ili škampi (ili jednog i drugog) te skuhana tjestenina, prokuha par minuta pa pospe peršinom i bosiljkom. 
Ovi su recepti primjereni skučenoj brodskoj kuhinji, a o gradelama nismo puno pisali jer o njima svi sve znaju, a u praksi ih je, zbog opasnosti od požara, bolje ne koristiti.
Za kraj, valja upozoriti na dva “problema” sa sportskim ribolovom na moru. Prvi su ribolovne dozvole. Ima ih toliko da je gotovo nemoguće sve navesti, pa je, prije ribolova, najbolje u lučkoj kapetaniji nadležnoj za akvatorij pitati koju kupiti i gdje. Drugi problem je vino. Iako se dičimo kako smo vinska i turistička zemlja, dobro vino nije lako pronaći baš u svim turističkim krajevima. Najbolje ga je ponijeti od kuće. I tu ne treba biti previše zahtjevan. Podsjećamo kako su na sajmu Dalmacija Wine Expo u Makarskoj naslijepo kušali vina uz određena jela. Uz sirove škampe na bračkoj skuti odabrali su škrlet 2011. Marka Miklaužića iz Moslavine, uz kremu od graha sa sotiranim capesantama (jakobove kapice) graševinu 2011. Kutjevčanina Vlade Krauthakera, a uz dimljene kozice, pedoče i hobotnicu graševinu Goldberg 2011. iz Belja. Općenito, fino bijelo vino za bijelu ribu i lagano crveno za plavu te brudete bit će dobar izbor. Bistro (to je ribički pozdrav jer riječ sretno donosi nesreću), u slast i živjeli.
Vino.hr online vinoteka