Odlična vina, fina hrana, posebni ljudi i prekrasna priroda, četiri su razloga za posjetu Baranji, krajnjem istočnom dijelu Hrvatske koji dijelimo sa susjedima Mađarima. Za turistički bum “Vinske majke”, što je prijevod mađarske riječi Boranya, a tako naši susjedi zovu ovu prekrasu regiju, najzaslužnija su, naravno, vina.
- U Baranji su najljepši vinski podrumi – pričalo se Zagrebom odmah poslije mirne reintegracije Podunavlja. U stvari šaptalo, jer su mnogi sanjali o kupnji gatora u surduku za nekoliko tisuća tadašnjih maraka.
Gatori su ti podrumi koji se ne kopaju u dubinu, nego vodoravno u pješčane “brežuljke”. A surduci su ulice nastale u vododerinama. U Zmajevcu, gdje su danas najljepši gatori, dva su glavna surduka, katolički i reformatorski. Nazvani su po crkvama na početku surduka, odnosno na glavnoj cesti od Suze prema Batini.
Najljepši gator ima Damir Josić, jedan od pionira baranjskog vinskog buma. Štoviše, ime ih pet i svi su međusobno povezani. Kupio je prvi 1999. Obnovio ga starim tradicijskim materijalima i u njemu počeo proizvoditi vino. Nedostajalo mu je prostora pa je kupio susjedni i spojio ih. Prije tri godine “sakupio” je pet spojenih gatora i u njima, osim vinarije, smjestio i izvrstan restoran. Dijeli ih stakleni zid pa prolazeći među bačvama gost gleda što će jesti, a čekajući vino za stolom, gleda i gdje se ono radi. Nije Josićev restoran jedini u Katoličkom surduku. Preko puta je Čokot čarda s prekrasnom terasom i finom baranjskom hranom te domaćim vinima obitelji Medić.
Oko priče o zmajevačkim surducima ispleo se i Surduk Festival tijekom kojeg se početkom lipnja otvaraju baranjski vinski podrumi, organiziraju koncerti, izložbe, kazališne predstave, umjetničke i etnoradionice. Lani su posjetitelji u Zmajevcu, Suzi, Kneževim Vinogradima, koje stanovnici i danas zovu Suljoš, Karancu, Kamencu, Kotlini, Batini i Zlatnoj Gredi uživali u prekrasnim graševinama, sauvignonima, rizliznima, cabernet sauvignonima, merlotima koje su pili uz jedinstvena jela od divljači i riječne ribe.
Smuđ je ovdje zakon. Riječni “razbojnik” s četiri velika i puno malih oštrih zuba, spada u red grgečki, u kojem je, primjerice, i skupa morska riba lubin. Meso im je podjednako fino. Smuđem sa žara, pečenim u raznim umacima, pohanim ili bilo kako drugačije pripremljenim diči se gotovo svaki baranjski restoran. Drugi ponos je som, treći šaran, a tiha patnja kečiga. Malo je ima pa je nitko ne može imati u stalnoj ponudi i kad je se neki restoran domogne, priprema je za birana društva.
Najvažniji kuharski alat u Baranji je kotlić. U stvari dva. Jedan za riblji paprikaš, drugi za čobanac. I to od divljači, jer je dobar dio Baranje močvaran i ispresijecan rukavcima Dunava i Drave te kanalima kraj kojih se skrivaju ili kaljužaju jelen, srna i divlja svinja. Koristiti meso domaćih životinja za čobanac mnogi će u Baranji držati grijehom.
Mnogi, ali ne i Ferenc Ginder. Tipični Baranjac, što znači čovjek izvan svakih okvira, kojem su hobi kuhanje i ribolov. Specijalitet mu je perkelt od pijetlovih testisa. Perkelt je profinjena verzija paprikaša i može biti od piletine, zeca, ribe, teletine, svinjetine. U ovom slučaju, to je jedno od jela čije ime i sastojke ne treba govoriti ljudima prije nego što probaju. Većina ne bi ni pogledala tanjur da zna što je u njemu, no svatko od takvih veselo će, nakon što kuša, pitati “pa kakvo je to meso?” Eto, meso je takvo kakvo je, ali izvrsno je. Ako se ne počne žaliti za pijetlovima.
Osim po perkeltu, Ferenc je poseban i po protestu protiv komunalnih tvrtki koje nisu spojile vodovod u vikendaško naselje Zeleni otok pokraj Batine. Obećavali su, obećavali i obećanje, zar to kod nas treba čuditi, nisu ispunili. Ferenc je u svojoj vikendici napravio vodovodnu instalaciju i, u nedostatku vode, spojio je na kanister s vinom. Iz slavine mu je tako curila frankovka. A imao je iznenada i više gostiju u vikendici.
Zeleni otok do prije 40-ak godina doista je bio otok na Dunavu, a tada je spojen mostom. Ubrzo je počela izgradnja vikendica. Mnoge su na stupovima zbog redovitih poplava. Na tom prekrasnom dijelu desne obale velike rijeke je i prekrasna pješčana plaža, ljeti prepuna kupača. Tamo je lako doći, no teško otići. 
Sličan je i Kopački rit, močvara u kojoj živi oko 2000 vrsta životinja, od sitnih mekušaca nevidljivih jer se zakopavaju u pijesak, preko ptica koje se tu legu ili zastaju na svojim putešestvijama sa sjevera na jug i obrnuto, do kapitalnih jelena čiji razgranati rogovi lome grane kad prolaze kroz guste šume.
- Rit označava mjesto gdje voda ulazi i izlazi – pojasnila je ravnateljica Biserka Vištica stalne mijene u Parku prirode koji vodi.
Za našu malu Baranju i njen močvarni dio zainteresirala se i jedna od najvećih svjetskih kompanija, Coca Cola. Oni plaćaju projekt “Obnova močvarnih staništa na području Mure, Drave i Dunava” vodeće svjetske nevladine organizacije za zaštitu prirode WWF (World Wildlife Fund – Svjetski fond za zaštitu divljih životinja). Kopački rit prošlog mjeseca poharali su požari koji su izbijali uglavnom u sasušenim ribnjacima, pa Coca Coli hvala što će ih ispuniti vodom. U čašama posjetitelja Kopačkog rita ostat će, nadajmo se, ponajbolja baranjska vina.
Vino.hr online vinoteka