Eleonora Scholes jedna je od najutjecajnijih ruskih vinskih kritičarki. Piše za više ruskih i nekoliko međunarodnih secijaliziranih časopisa. Gošća je Zagreb Wine Gourmet Weekenda u Gliptoteci HAZU od 13. do 15. travnja 2012. To je bio povod da joj elektronskom poštom postavim nekoliko pitanja:
Je li Rusija važnija kao potrošač međunarodnih vina ili kao proizvođač vina? Koliko vina Rusija proizvodi? Koje vrste vina najpopularnije u Rusiji? Koliko vidimo, u Rusiji postoji rastuća potražnja za skupljim vinima. Kakvo je stvarno rusko tržište? Kakav je odnos prosječnog ruskog potrošača prema vinu? Misle li ruski potrošači da je vino alkohol ili hrana? Da li je istina da je u Rusiji lako prodati jeftina vina, kako vjeruju mnogi iz vinske industrije u Francuskoj, Italiji i čak Hrvatskoj?
Rusija uvozi više vina no što ga proizvodi lokalno. Nije stoga čudno što to, zajedno s općenitim širenjem tržišta, potiče izraziti interes od strane međunarodnih proizvođača vina. No veoma je važno imati na umu da veliki dio uvezenog vina u ovu zemlju dolazi nepakiran, nakon čega se puni u boce i prodaje kao ‘rusko vino’. Tako smo prema službenim statistikama za 2011. imali 740 milijuna litara ‘ruskog’ vina i 318 milijuna litara uvezenog vina. U stvarnosti, ruski vinogradi pokrivaju oko 30.000 hektara te, prema optimističnom scenariju, mogu proizvesti 300 milijuna litara izvornog ruskog vina. Ovo nije ni približno dovoljno da zadovolji domaću potražnju. Većina potrošača još uvijek preferira jednostavna, poluslatka vina, pogotovo crna – to predstavlja oko dvije trećine ukupne konzumacije vina. Druga po popularnosti vrsta vina je bijelo pjenušavo vino. Kod prosječnog ruskog potrošača vino još uvijek nije uvriježeno alkoholno piće, kao pivo ili žestoka pića. Doživljava se više kao piće za posebne prilike, za blagdane – ujedno i zato jer je skupo u usporedbi s drugim alkoholnim pićima, čak i ono iz najnižeg cjenovnog razreda. Najjeftinije vino u Rusiji prodaje se za 100 do 170 rubalja, odnosno 2,5 do 4,5 eura, što nije baš jeftino. Što se tiče uvjerenja da je u Rusiji lako prodati jeftina vina: ako možete pružiti bocu vina prihvatljive kvalitete po podrumskoj (ex-cellar) cijeni od 1 eura u potrebnim količinama i s marketinškom podrškom, i ako ste spremni natjecati se isključivo na temelju cijene, onda naravno da ćete moći naći distributera u Rusiji. No, kao i na svim drugim tržištima, ovaj je sektor nepostojan: uz malo povećanje cijene, vina postaju nekonkurentna. Golema potražnja za najskupljim vinima predstavlja drugu pogrešnu predodžbu. Ljudi koji si mogu priuštiti takva vina jako su konzervativni i oprezni u svojim izborima: oni kupuju ograničene količine vina s dokazanim podrijetlom, kao što su vina Bordeaux Grands Cru ili određeni talijanski Super-Toskanci.
Koliko ste upoznati s hrvatskom vinskom scenom? Koje vinske regije su vam najdraže? Koje proizvođače vina volite najviše? Koja vina?
Osim Istre, koju sam posjetila dvaput, i neka vina iz drugih regija koja sam u nekoliko navrata kušala, Hrvatska još uvijek ostaje mjesto koje moram puno bolje upoznati. Nadam se da ću to uspjeti tijekom posjeta za vrijeme festivala Zagreb Wine Gourmet Weekenda – u svakom slučaju, planiram upoznati što više vinara i kušati što veći broj vina. Što se tiče iskustava s istarskim vinima, smatram da je istarska Malvazija uzbudljiva, sposobna pokazati osebujan karakter i proizvesti kompleksna, porijeklom motivirana vina. Vina Ivice Matoševića (desno) zasad predstavljaju standard.
Vina koja se proizvode u južnom dijelu Dalmacije posve su drugačija od onih koja se proizvode u Istri, sjeverozapadnoj Hrvatskoj ili Slavoniji i Podunavlju. Da li je to prednost ili mana? S obzirom na različitost hrvatskih vina, s kojom biste drugom vinskom zemljom usporedili Hrvatsku?
Svakako to smatram prednošću. Hrvatska je raznolika vjerojatno u odgovarajućoj mjeri. Kada je previše raznolikosti, to postaje zbunjujuće, kada je premalo, može biti percipirano kao dosadno ili obično. Međutim, vaši proizvođači vina moraju odoljeti iskušenju da zakompliciraju stvari stvaranjem dodatnih klasifikacija – što je zamka u koju su mnoge druge vinske regije upale. Što se tiče uspoređivanja Hrvatske i drugih vinskih zemalja, vjerujem da bi se Hrvatska trebala snažno usredotočiti, izgraditi te predstaviti vlastiti identitet međunarodnoj vinskoj zajednici, u suprotnom postoji rizik da bi mogla biti percipirana kao samo još jedno mjesto gdje se proizvodi vino.
Novi vinski svijet nametnuo se drugima s “običnim”, standardiziranim vinima. Je li to put kojim bi trebale krenuti zemlje novog, novog vinskog svijeta, poput Hrvatske? Imaju li hrvatska vina svoje mjesto na svjetskom tržištu? Kako bi ih trebalo plasirati na tržište? Treba li pokušavati proizvoditi vina s međunarodnim stilom, ili inzistirati na posebnim vinima, vinima koja su drugačija od svih drugih?
Marketinški model koji su primijenili proizvođači Novog svijeta bio je uspješan zato jer je odgovarao njihovoj situaciji: povoljni prirodni uvjeti za uzgoj grožđa, jeftina radna snaga, jarki profili okusa, te pametan marketing. Budu li ga europski proizvođači slijepo kopirali bit će osuđen na neuspjeh. Hrvatski bi vinari, naravno, trebali učiti iz iskustava proizvođača Novog svijeta, ali i biti dovoljno pametni da izaberu najbolje prakse koje mogu uspjeti u njihovim uvjetima. Hrvatska bi potencijalno mogla osigurati svoje mjesto na međunarodnom tržištu: zapravo, sada je pravo vrijeme za to budući da su međunarodni potrošači u zemljama koje ne proizvode vino više otvoreni za vina različitog podrijetla nego prije, uz uvjet da su ta vina kvalitetna i privlačna. Na temelju mog iskustva u vašoj zemlji, Hrvatska nije u mogućnosti natjecati se na masovnom tržištu zbog manjih vinograda i ograničene proizvodnje, no može izboriti svoje mjesto kao specijalizirani proizvođač ručno rađenih vina. Možda bi hrvatski proizvođači trebali pogledati primjer austrijskog marketinga koji je privukao međunarodnu pažnju na njihovu perjanicu, sortu Gruner Veltliner, i sad postepeno uvode druge sorte i stilove. Naravno, govorimo o vinima visoke kvalitete. Znam da postoji problem cijene: čini se da su hrvatska vina preskupa za izvoz, dok su međunarodno nepoznata. I time bi se proizvođači vina trebali pozabaviti. Još jedna stvar koju želim napomenuti jest da Hrvatska ne bi trebala ciljati na to da svoja vina promovira u izolaciji, već zajedno s promoviranjem turizma, gastronomije i svega ostalog što vino čini dijelom izuzetnog životnog stila. Hrvatska je poznata kao prekrasna turistička destinacija – iskoristite to i za promociju vina!
Pisali ste o utjecaju klimatskih promjena na uzgoj vinove loze. Kako će po Vašem mišljenju izgledati budućnost svijeta vezanog uz proizvodnju vina? Hoće li klimatske promjene uzrokovati promjene na područjima gdje se uzgaja vinova loza? U kojoj će se mjeri vina promijeniti? Hoće li neke od zemalja koje su danas najveći proizvođači vina “ispaštati” zbog toga? U kojoj će mjeri klimatske promjene utjecati na rusku proizvodnju vina?
Nema sumnje da se klimatske promjene odvijaju i da će to utjecati na uzgoj vinove loze. Međutim, to je kompleksno pitanje. Još uvijek ne znamo kako će vinova loza reagirati – možda će se uspjeti prilagoditi novim uvjetima, a da li će biti utjecaja na kvalitetu grožđa ostaje za vidjeti. Na jugu Italije, na primjer, postoje autohtone sorte, i crnog i bijelog grožđa, koje su savršeno prilagođene vrućoj klimi i proizvode vina s dobrom razinom kiselosti i okusima svježeg voća. Tu je i pitanje temperatura: dok će neka mjesta postajati dramatično toplija, neka druga hladnija mjesta mogla bi postati savršena za proizvodnju vina. Rusija bi zapravo mogla time profitirati: sada je vinograde u regiji Rostov potrebno pokrivati zemljom svake zime zbog kontinentalne klime, u budućnosti to možda neće biti potrebno. Rusija je toliko velika da se njeni vinogradi mogu preseliti u sjevernija područja, ukoliko uvjeti postanu zbilja kritični. Što se tiče vinskih stilova, vjerojatno ćemo imati vina s većim udjelom alkohola i možda drugačijim okusima od tradicionalnih vina – premda mislim da će želje potrošača uvjetovati promjene stila u većoj mjeri nego nova klima.
Preveli ste knjigu pod naslovom Od neba do zemlje (From Sky to Earth) francuskog biodinamičkog vinara Nicolasa Jolyja (desno). Poštujete li biodinamičke vinare više od ostalih? Vjerujete li da biodinamička proizvodnja poboljšava vino?
U vrijeme kad je knjiga prevedena, biodinamički uzgoj vina bio je jedna od najaktualnijih tema u vinskoj industriji, no nije bilo gotovo ničega o toj temi na ruskom jeziku. Zbog toga sam željela, barem djelomično, popuniti prazninu prevođenjem Jolyjeve knjige. Poštujem autentične biodinamičke vinare jer stvaraju zdravije ekosustave i moraju raditi napornije budući da uglavnom rade rukama. No, to ne znači da drugi vinari ne rade svoj posao dobro. Ultimativni test je kvaliteta i osobnost vina: ima nekih loših biodinamičkih vina i ima izvanrednih vina dobivenih konvencionalnim uzgojem. Nikad ne kupujem vino samo zato jer je biodinamičko, no ako je vino dobro i ako je grožđe uzgojeno biodinamički, to je dodatni razlog za kupovinu.
Biste li savjetovali nekom vinaru da se pridržava biodinamičkih principa? Vjerujete li da je lakše ili teže prodati biodinamička vina? Ima li biodinamičkih vinara z Rusiji? Koliko su uspješni na tržištu?
Zasigurno ne bih preporučila biodinamički pristup koji bi bio sam sebi svrha. Biodinamika ne znači samo primjenu specifičnih pripravaka, već i gledanje na okoliš kao na složen sustav te određene osobne stavove i vjerovanja glede prirode. Poznajem mnogo biodinamičkih vinara i nitko od njih nije prešao na biodinamiku preko noći – to se događa postepeno i raste zajedno s iskustvom i etikom vinara. Trgovina biodinamičkim vinima danas je nešto lakša nego prije 5-7 godina, budući da je koncept prihvaćeniji i jasniji, no ona su i dalje ekskluzivni proizvod za napredne ili ekološki svjesne kupce, kojih ima jako malo. Marketing vina isključivo na biodinamičkom aspektu ionako se ne bi trebao događati – kvaliteta i jedinstvene osobine vina trebale bi se naglasiti prve. Nema biodinamičkih proizvođača u Rusiji, no znam za novu vinariju u Crimei u Ukrajini koja obrađuje svoje vinograde biodinamički.
Znate li da je Rudolf Steiner, osnivač biodinamičke poljoprivrede i antropofozofije, rođen u Hrvatskoj?
Ne, to je nešto novo za mene.
Po Vašem mišljenju, može li se čitava država prebaciti na biodinamičku poljoprivredu?
Zvuči nevjerojatno, ali ne i nemoguće u maloj zemlji. Na primjer, u Australiji postoji vinarija s nekoliko stotina hektara i svi se obrađuju biodinamički. No tko će objasniti biodinamički pristup svim uzgajivačima i obučiti ih? Program bi zahtijevao ogromne ljudske, administrativne i financijske resurse.
Od svih vina koje ste kušali, koje Vas je najviše impresioniralo?
Vino je za mene fascinantna tema jer ono nije striktna znanost, nema jednog apsolutnog vina. Dobro se sjećam različitih vina iz različitih razloga, no sva su ona posebna jer su stvorila iskustva koja se događaju jednom u životu. Porto Niepoort Colheita (gore), berba 1863., kao najstarije – i još uvijek vrlo živo – vino koje sam ikad kušala. Egon Muller Auslese Eiswein 1973. – nevjerojatno lagan, no složen stil koji se više ne proizvodi. Domaine de la Romanee Conti La Tache 1964. – toliko izvrstan da se čini da je došao s drugog planeta. Najnovije, predivno armensko vino Zorah Karasi 2010., napravljeno visoko u planinama od lokalnog crnog grožđa. Popis je beskrajan. Nadam se da će i hrvatsko vino biti na njemu uskoro!
Vino.hr online vinoteka