Moja zaraza školjkama počela je početkom 90-ih, tijekom poduljeg boravka u Dubrovniku i okolici. Rijetke slobodne dane provodio sam u Stonu, koji je i danas raj za ljubitelje školjaka. Ne sjećam se jesu li i tada prstaci bili zabranjeni, ali ako i jesu, nitko za to nije mario. Dagnje su bile jeftinije od cigareta, a kamenice su se naručivale na desetke, a ne komade.
Svaki sam put sa sobom vodio ponekog kolegu koji nije jeo školjke. Samo sam rijetke uspio uvjeriti kako ti mekušci spadaju u najdelikatju hranu na svijetu. No, i kad im se školjke nisu dopale, ja sam profitirao. U slast bih pojeo njihov dio.
Moja zaraza školjkama poprimila je ozbiljne razmjere godinu dana kasnije na Lastovu, gdje sam proveo nekoliko mjeseci loveći ribu s bogatim građevinskim poduzetnikom iz Milana zaljubljenim u taj predivan otok. Svoj je biznis godinama zatvarao u rujnu, sjedao na izgledom starinski, ali moderno opremljen 13-metarski brod i jurio u Uble. 
Strašno je volio gofove, a nije ih znao loviti pa je silom prilika zavolio i mene. Odlično je, međutim, ronio. Ljeto nije volio. Pričao je da mu je smetala razlika u temperaturi vode na površini i pri dnu. Zato je tijekom listopada i studenog nestrpljivo čekao da nam na panulu zagrize gof, felun, kako na Lastovu zovu gofa do pet kilograma, ili barem palamida (na slici). Prepustio bi mi pripremu ribe i skočio u more iz kojeg satima gotovo da i nije izlazio. No, svaki put kad bi izronio, nešto bi bacio na palubu. Bilo je tu školjaka za koje nisam znao da su jestive, onih za koje nisam znao da žive u Jadranu i onih za koje nisam znao ni da postoje. Vadio je i mnoga druga morska bića koja smo slasno jeli bačena na tavicu s malo maslinova ulja, na brzinu zagrijana na gradelama koje je sam izmislio i prikapčao na brodsku ogradu kako mu ugljen i pepeo ne bi zaprljali palubu ili, što je bilo najčešće, sirova. Nismo, nažalost, ponovili tu jesensku ribolovnu, rakolovnu, školjkolovnu, ježolovnu pa i trpolovnu (trp je morski krastavac) avanturu i popratne bakanalije, no usadio mi je vjeru da je sve iz mora jestivo. Ako je more čisto.
Eh, tu je i glavni problem s nabavkom školjaka. One su svojevrsti čistači mora i sve što ne valja ostaje u njihovu mesu. Ima ih po dobrim tržnicama, najviše, čini mi se, na zadarskoj, ali tko će biti siguran gdje su nabrane? Samo onaj tko ih bere sam. A izbor je u Jadranu doista velik.
Neven Milišić u knjizi “Glavonošci, puževi i školjke Jadrana” opisuje 132 školjke. Ima tu puno srodnika, što se vidi po imenima. Pet je različitih oraščića, tri ladice, četiri turpije i jedna turpijica, spominju se kopitnjaci, satovi, šljemovi, kljunovi. Koliko su im različlita imena, toliko su različite i same školjke u kojima se krije slasno meso. Ili ono nejestivo. Nisu, srećom, poput gljiva među kojima su neke jestive samo jednom, ali i najbolje školjke teško “sjedaju” na želudac pa nije dobro eksperimentirati s onima za koje se zna da nisu jestive.
Najčešća ulaznica u svijet školjaka je, naravno, dagnja. Drugo joj je često ime pedoč, a u različitim dijelovima Jadrana nazivaju je i mušula, kućica, pizdica, fratar i kunjka. Valja znati da su kunjka i mušula naziv i za drugu, također jestivu školjku. A priča o imenu pizdica podjednako je vezana uz izgled rastvorene dagnje, kao i navodno afrodizijačko djelovanje.
U poticanju seksualne strasti navodno ipak prednjači kraljica školjaka kamenica ili oštriga. Doista ne znam je li to istina jer kad god imam priliku uživati u njima toliko ih pojedem da mi ništa osim odmora ne pada napamet. I kamenica ima više vrsta. Tri su jestive, ona koja se zove samo kamenica, te jadranska i gigantska koju zovu još i japanska, a žličasta, zubata i nepravilna nisu.
Ako je kamenica kraljica, prstac je kralj školjaka, no u dugogodišnjem izgnanstvu. Zabranjen je izlov i stavljanje u promet jer se njegovim vađenjem uništava dno, odnosno vapnene stijene u kojem kiselinom dubi rupe i živi. Zabrana ne vrijedi u bosanskohercegovačkom dijelu obale pa, po količini pojedenih prstaca, ispada da ih tamo ima više nego mikroorganizama.
Prstac je i školjka s najviše imena, ali ne stručnih ili narodskih, među kojima su datulj, (opet) kunjka, mušja piraneza ili kamotoč, nego ugostiteljskih šifri pod kojima ih poznatim gostima nude restorani. Često i kao čevapčiće iako na jelovniku miješano meso nemaju. Neki, pak, bace “slučajno” koji prstac u riblju juhu pa onaj tko zna što je dobio zna da to može i naručiti, a ostali ne znaju što propuštaju.
Jestiva je i periska, školjka koju su mnogi klinci vadili iz pijeska zbog veličine i ljepote, a meso bacali. 
Posebno su fine kapice, mala, jakovljeva, protejeva te mačja šapa koja tekođer izgleda poput znaka multinacionalne naftne kompanije. Jedu se svježe i pripremljene na najrazličitije načine. Samo je maštovitost kuhara granica u pripremi njenog ukusnog mesa.
Jestive školjke su i četverokutasta barčica, korotan, potopna barka, mramorni badem, ljubičasti badem, klapavica, konjska školjka, kopito, latica, pilača, blijeda lucina, žljebasta kardita, kapica prugasta, prnjavice, gungula, čančica, srčankamektra, kopajnica, šljanak ili cigar ili španjulet, tanjurka, telina, donaks, sunčev zalaz (večernjača) i sunčev izlaz (pizdoč ili crv), britva, grah, ljudsko srce, ladinke, rumenka, kućica, kokoš, kamenar, kamotočac i bijeli pedoč. Većini ime dobro opisuje izgled.
Tko ne zna je li neka školjka jestiva ili ne, najbolje je da se raspita kod lokalnih ribara. One koje su najbolji mamci za udičarenje, u pravilu su najbolje i na tanjuru.
Pjenušac uza sirove kamenice
Bez obzira jesu li iz Stona, Limskog kanala, Krke, ili izvađene s dna “divljeg” mora, kamenice su savršene sirove. Čak ni pokoje zrnce pijeska ne smeta. Uostalom, da je nismo pojeli, od toga bi napravila biser. A najbolja pratnja kamenicama svakako je potpuno suhi pjenušac. Ako je riječ o šamppanjcima, dobar izbor će biti blanc de blancs, dakle onaj samo od chardonnaya. Svako drugo vino prekrit će delikatni okus ove ružne školjke prekrasnoga mesa. I mnoge druge školjke jedu se sirove, no njima će pažljiva priprema u pravilu popraviti okus.
Marinadi pristaje vino bez kiselina
Kućica, kokoš ili druge školjke tvrđeg mesa mogu se marinirati. luk se zazlati na maslinovu ulju, doda češnjak, papar u zrnu, lovorov list i ružmarin te bijelo vino i dobra kvasina. Sve se kuha desetak minuta i vruće prelije preko školjaka. Ostavi se najmanje 12 sati u hladnjaku. Uz takve školjke pristajat će i bijelo vino koje nema puno kiselina poput finog debita.
Samo prevrnute školjke sa žlahtinom
U većoj keramičkoj posudi češnjak se začuti na maslinovu ulju i dodaju školjke. Posoli se i popapri, doda perčina i često miješa. Ako je presuho zalije se bijelim vinom. Gotovo je kad se školjke otvore. To se zove samo prevrnute školjke, tako su odlične dagnje i kunjke. One koje se ne otvore ne treba ni jesti. Mogu se još brže pripremiti tako da se samo bace na tavicu namašćenu uljem s listićima češnjaka. Fino će im pristajati dobra, svježa žlahtina.
Uz rižoto ozbiljnije malvazije
Rižoto je vrlo jednostavno jelo koje malo tko zna dobro pripremiti. Treba puno riže i školjaka “upropastiti” da bi se stekao pravi osjećaj. A kad se stekne, začinima i pravim izborom vina svaki se put može napraviti drugačiji, a uvijek podjednako ukusan. Uz ozbiljan rižoto treba poslužiti i ozbiljno vino poput najboljih, zrelijih malvazija.
Buzara traži nježni babić ili rose plavac
Buzara je naziv za kotlić u kojem su ribari na barkama pripremali jela pa nisu ni mogla biti komplicirana. Specifičnost joj je da se ne miješa nego samo trese. Na više ulja poprže se češnjak i luk pa ubace školjke i malo krućnih mrvica. Zalije se vinom, posoli, popapri i doda narezana rajčica. Kuha se 10 do 20 minuta in a koncu “posoli” peršinom. Ako nedostaje tekućine, podlije se vinom ili prošekom, a može se dodati i fine rakije. Čaša nježnog babića ili plavac rose konačni je začin ovom jelu.
Crni pinot uz Jakovljeve kapice
Jakovljeve kapice sa sirom pecorinom, kestenima, patkom i pjenicom od gusje jetre priprema Jeffrey Vella, šef kuhinje zagrebačkog hotela Regent Esplanade. Teško je prepričati način pripreme koji traje satima, zbog pečenja patke. Jednostavnije je probati. Sir se gotovo obavezno stavlja na ovu školjku izdašnog mesa, a kad su već “pridodani” i najfiniji dijelovi tamne peradi, izbor vina lako je suziti na crni pinot. I to neki veliki crni pinot.
Vino.hr online vinoteka