Miriše na marelicu i dunju, a pomalo i na zrelu jabuku. Osjeća se i lagana gorčina nalik na bademe. Nije jako gust i medast kakva znaju biti predikatna vina, a unatoč ozbiljnim godinama zadržao je lijepu svježinu. Zeleni silvanac izborne berbe bobica 2002. vrlo se lako pije. Za razliku od ostalih visokopredikatnih vina, svaki gutljaj traži još jedan, a zapečene palačinke punjene orasima idealan su mu partner. Vino poljoprivrednog poduzeća Orahovica osvojilo je dojmljivih 90,6 bodova na Vinoviti 2011.
- Za njega smo u našem najboljem vinogradu pomno birali zrele bobice, sa savršenim skladom kiselina i šećera, i to one napadnute plemenitom plijesni. Pripremu vinograda počeli smo u proljeće zelenom rezidbom kako bi na trsu ostala optimalna količina grožđa. Brali smo 7. studenog 2002. i grožđe je imalo 44 posto šećera, a u vinu je danas 160 grama po litri neprovrelog šećera. Punili smo ga u bočice od 0,375 litara i arhivirali u podrumu. Može se kušati i kupiti samo u našoj vinariji – pojašnjava Zrinka Vinković Jergović, enologinja vinarije Orahovica poznate baš po zelenom silvancu. Dosad smo, međutim, pili suha do polusuha vina primjerena mesnim narescima, tjesteninama, te bijelome mesu i finoj slatkovodnoj ribi. Trošila su se u veselim društvima od berbe do berbe, što im je i pristajalo jer su rijetko mogla izdržati više godina u boci.
Tako ugodna iznenađenja valjda nećemo morati čekati novih devet godina. Orahovica je 2009. imala izborne berbe od zelenog silvanca i sauvignona. To je niža kategorija predikatnih vina od onog iz 2002. jer se ne probiru bobice nego samo grozdovi. No 2009. bila je u Slavoniji, a posebno na području Orahovice i Slatine, vrlo dobra godina, pa u iznimno zdravom grožđu i nije trebalo probirati najbolje bobice.
Zeleni silvanac daje ogato, mišićavo, raskošno vino u ponajboljim vinogradima Franačke te na obalama Rajne oko Wiesbadena. Inače je riječ o tankoj i dosadnoj kapljici. Tim je riječima njemačka vina od te sorte opisao Robert Parker, najutjecajniji svjetski vinski kritičar u svom “Vodiču za kupce vina”. S poprilično kontroverznim Parkerom, koji često nekritično hvali bordoška vina, a čak se i ruga nekima koja ne voli ili ne poznaje, u ovom se slučaju treba složiti. Zeleni silvanac doista može biti dosadno vino. No svaka sorta u lošim rukama daje vino za brzi zaborav. A ako mu se posveti posebna pozornost, dojmovi će biti sasvim drukčiji. Potvrdili su to i vinari iz Alsacea. Oni su ga od berbe 2005. kao “petog asa” uvrstili u velike bijele sorte koje se, uz traminac, muškat, sivi pinot i rizling, smiju saditi u Zotzenbergu, jednom od tamošnjih najboljih vinogradarskih položaja.
U Alsaceu su ga desetljećima zamjenjivali drugim sortama jer nisu bili zadovoljni malim količinama kiselina, zbog čega vina nisu mogla dugo stajati. Pravilnim postupcima u vinogradu te biranjem optimalnog termina berbe riješili su i taj nedostatak. Posebice u Zotzenbergu. Austrijanci su ga krčili dušmanski, pa ga danas imaju samo nekoliko desetaka hektara. Oni su se prije 50-ak godina poveli za modom svježih suhih vina kakva silvanac teže daje, pa ga danas imaju samo 40-ak hektara. Još su gori bili u Kaliforniji, gdje su ga nekad sadili pod imenima sylvaner riesling, franken riesling, monterey riesling i sonoma riesling. Danas ga više nema. Ni mi se ne možemo hvaliti brigom za tu sortu. Prije 100 i više godina bila je to vodeća sorta iločkoga kraja. Nakon filoksere gotovo je sav zamijenjen tramincem, kojim se Ilok danas najviše diči.
U vinskom klasteru srijemskog vinogorja tvrde kako ga ponovno sade Ivan Čobanković, sin ministra poljoprivrede, i vinarija Dolić-Kraljević. U Srijemu ga kao snažno polusuho vino s 15,5 posto alkohola puni i vinarija Dioniz. Mnogo su lakši i pitkiji silvanci iz sjeverozapadne Hrvatske, gdje fina vina od te sorte rade Kurija Nespeš u Svetom Ivanu Zelini te dvije obitelji Režek na Plešivici – Damir i njegov rođak Zdravko.
A tko ga poželi u Franačkoj, u okolici Würzburga, lako će ga i pronaći. Pune ga u debeljuškaste bočice koje zovu bocksbeutel. I zatvaraju staklenim čepom.