O vinu pišem 27 godina i pratio sam razvoj većine značajnih hrvatskih vinarija. Prema mojem iskustvu, uspjela je gotovo svaka koja je na početku ponudila jedno iznadprosječno dobro vino. Kao skeptik nisam očekivao da će ih toliko opstati, ali pokazalo se da je strast, svojstvena većini onih koji iz nekog drugog posla ulaze u vinski svijet, dobar temelj. Znanje se uči, iskustvo stječe, ali ljubavi ima ili nema. Čini mi se da ljubavi prema vinu ima poprilično kod supružnika Kota. 
- Irena i Tihomir u Gornjoj Batini pokraj Zlatara brinu o dva hektara vinograda, a od chardonnaya su napravili jako dobar pjenušac s oznakom extra brut. To je oznaka slatkoće pjenušavih vina i praktički je neprevodiva. Mirna vina širom svijeta po ostatku neprovrela šećera dijele se na suha, polusuha, poluslatka i slatka, a kod pjenušavih je priča puno kompliciranija: ima ih i suših od suhih. Extra brut oznaka je na pjenušcima koji imaju do šest grama neprovrela šećera po litri, brut znači da imaju do 15 grama, u vrlo suhom (extra sec ili extra dry) je između 12 i 20 grama, suho (sec ili dry) ima između 17 i 35, polusuho (demi sec) između 33 i 50, a slatko (doux) više od 50 grama šećera po litri. Nepisano je pravilo da što više o vinu uče, ljudi počinju izbjegavati slađa i sve češće posežu za suhima. 
Srećko Ljubljanović, nažalost pokojni povjesničar, publicist i prvi hrvatski pisac o vinu, davno je rekao kako je suho vino iskreno poput gole žene, i to je apsolutno točno. Odjeća može svašta sakriti, kao što je i neprovreli šećer u vinu plašt koji često prekriva pogreške. I kad pogrešaka nema, kad su i suha i malo slađa vina sasvim ispravna, ona s manje šećera ostavit će bolji dojam. Kao da im suhoća daje posebnu dimenziju. Prošli tjedan otvorili smo Extra brut pjenušac 267 pripremajući večeru i “nestao” je prije nego što je jelo bilo spremno. Ne znamo kako, ali mora biti da se netko ušuljao u kuhinju i popio ga. Htjeli smo nastaviti u sličnom tonu, ali hladan nam je bio samo brut pjenušac koji inače volimo, no nakon ovog extra bruta činio se preslatkim. Poput profesora Baltazara razmišljali smo, razmišljali i dosjetili se. Zagrizli smo malo zrelijeg sira i slatkoća u čaši kao da je nestala. Prevarili smo vino. Srećko ljubljanović bi, da je živ, vjerojatno rekao kako smo smanjili svjetlo i pružili priliku ženi da se hrabrije razodjene, a lakše sakrije ono što ne želi pokazati i pritom ostane iskrena. Neće to biti prijevara, dapače. Ne treba “muljati” žene, to uvijek završi loše, ali vino sitne laži dobro podnosi.
Kako prevariti vino, a ostati pošten prema njemu i prema sebi, pojasnio nam je na dva konkretna primjera poznati sommelier Mario Meštrović, jedan od samo 114 ljudi u svijetu koji ima zlatni certifikat Međunarodnog udruženja sommeliera (ASI).
- Ako je ružičasti pjenušac presladak i ako je ostario, tj. izgubio svježinu, dobro je poslužiti ga uz tek dozrele jagode. Takav pjenušac će zasladiti jagode koje su još kisele, a jagode će mu ‘vratiti’ svježinu. Sjemenke će se povezati s mjehurićima i stvoriti željeni dojam. Ako je, pak, mirno vino presvježe, primjer može biti mlada graševina koja još nije spremna za posluživanje i ima previše izražene kiseline. Dobro je poslužiti je uz salatu od hobotnice s jabukama granny smith i kockicama zelene paprike babure. U tim je jabukama izražena kiselost pa će se vino činiti manje kiselim. Osim toga, obilježje graševine kao sorte je gorčina, a kod mlađih vina je i izraženija. Tendencija gorčine iz paprike snažnija je nego u graševini i stvorit će nam dojam da je vino ‘mekšeg’ okusa – kaže Meštrović.
Vino.hr online vinoteka