Svake godine moramo prodati 500.000 boca kako bismo vraćali kredit i pokrili ostale troškove, rekao je sredinom veljače predstavljajući uzorke vina berbe 2019. Christian Nett, direktor i glavni enolog vinarije Bergdolt-Reif & Nett iz mjesta Duttweiler u glasovitoj njemačkoj vinorodnoj regiji Pfalz. Vina svježeg i mladog stila pripremali su za punjenje pa smo imali priliku kušati ih prije blendanja, dakle pojedine sorte iz pojedinih bačava, odnosno posuda različitih vrsta. 
Posuđe imaju od inoksa, drveta i granita pa smo vidjeli velike razlike u zelenom silvancu, koji je iz bačvice bio puno bolji nego iz granita, a kod crnog pinota iznenadilo je to što je puno bolje nego iz klasične bačvice od 225 litara bilo vino iz drvene uske i visoke četvrtaste. “Bačvaru je ostalo ravnih daskica pa su naručili ormar”, šalili smo se gledajući tu posudu koja stoji 1700 eura, dakle dva i pol puta više nego uobičajeni barrique. Nije baš jasno zašto je toliko skupa jer su daskice debele 18 milimetara, za razliku od 33 milimetra dužica “prave” bačve. 
Prednost mu je, naravno, to što zauzima malo prostora, a i daskice su sve istih dimenzija pa ih je jednostavno zamijeniti. Prvi nedostatak koji pada na pamet je otežana higijena, zato što će se u kutevima skupljati nečistoća i mikroorganizmi, no puno važnija uloga djelomično okrugle ili ovalne bačve je u tome što se u njima stvara energija koja jedva primjetno pokreće vino. Klasična bačva je pokušaj imitiranja oblika jajeta, iz kojega nastaje sav živi svijet, pa je, ma koliko se to činilo čaranjem-baranjem, dobar i za sazrijevanje vina. A vino je ipak živo. Atraktivno izgleda i ovalna granitna posuda koja podsjeća na jaje, no postavljena je okomito što, vjerujem, smanjuje “kozmički” utjecaj oblika na vino. U vinariji se hvale i posebnim utjecajem kamena na vina od bijelog i sivog pinota, no nema mogućnosti mikrooksidacije kao u drvenim bačvama, a sigurno je nije ni lako održavati kao što je slučaj s inoksom. Osim toga, teška je pa je sigurno problem i seliti je po podrumu. Zato organizacija posla mora ovisiti o njezinu položaju, a bez sumnje je i cijena “astronomska”. Barem u odnosu na inoks.
Pet generacija obitelji Nett bavi se vinima, od 1838. Udajama, a potom i zetovskim ulaganjima, u naziv vinarije stigla su prezimena Bergdolt i Reif, no i dalje se ponosno predstavljaju obiteljskim biznisom. Imaju 38 hektara vinograda na nadmorskim visinama između 120 i 140 metara u mediteranskom krajoliku, u kojemu sazrijevaju kivi, smokva, badem i kesten. Obrađuju ih tradicijski, konjima, a od 2011. inaju certifikat o organskoj proizvodnji, koja bi se kod nas zvala ekološkom. Uzgajaju 15-ak sorata, rade mirna, pjenušava i slatka, predikatna vina i pune ih pod gotovo 80 etiketa u devet kategorija. Cijene su između 5,90 eura za butelju baznih vina do 55 eura za pola litre izborne berbe bobica crnog pinota iz 2003. Od 2017. rade u novom podrumu čiji je proizvodni kapacitet 500.000 litara na godinu. Uložili su pet milijuna eura pa je jasno da moraju pola milijuna butelja prodati na godinu kako bi “preživjeli”. Neobičan im je običaj prije izlaska iz vinarije. U velikoj čaši izmiješaju rizling i mineralnu vodu pa si domaćini i gosti nazdrave pijući iz nje jedan za drugim. “Nema ništa do gemišta”, na hrvatskom je rekao nizozemski trgovac vinima Paul Robert Bloom i dragi kolega s više svjetskih ocjenjivanja, koji ima kuću u Istri pa je naučio i naše navike. Jasno je da smo vinariju posjetili prije problema s korona virusom. Sad bi se malo tko usudio piti za nekim.
Vino.hr online vinoteka