U nuždi vrag i muhe ždere. Dva tjedna izolacije naučila su nas da ništa ne treba bacati. Tako su i zeleni dijelovi poriluka dobro došli za doručak u vrijeme korone.
Kao prvo, imaš posla s rezanjem, iako nismo od onih koji se žale da im je dosadno. Štoviše, dani su nam i dalje prekratki. No, onaj debeli i dugački zeleni list treba narezati na trakice pa sve njih na kockice. Sreća je da smo otprilike mjesec dana prije ovog pogroma dali naoštriti sve noževe. Osim toga, za dvoje ne baš previše gladnih obično trebaju četiri jaja, a mi smo potrošili tri. Sačuvali smo vrijedan izvor proteina, jedno jaje koje će itekako dobro poslužiti za noklice, bilo u varivu ili juhici. Tako je to kad je do svježih namirnica teško doći. Posebno ako ne izlazite.
Dalje je postupak jasan. Zelenje se umiješa s jajima, ulije malo mlijeka, lagano zapapri pa izlije na tavu s vrelim uljem. Samo treba paziti da se jaja ne prepeku, odnosno ne presuše. Kajgana, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj rekli bi trajbana jajca, mora biti meka. Zločestima će pasti na pamet da nije dobro ako je oko jaja mekano, no to nek ide njima na dušu.
Podebljali smo doručak s malo sira i, umjesto kruha, palentom koja nam je ostala od brudeta dan prije.
Da skratimo, da je bilo malo slanine, bio bi to “doručak za šampione”. Špekeca imamo, ali čuvamo ga. Nije vrijeme za razbacivanje.
.
.
.
.
Pratite nas.
Budite veselo i živo,
vole vas Ana i Ivo