blog.vino.hr

Vruće je bilo 2009. u Champagnei. Topla godina omogućuje vinu da prije sazrije pa su iz te berbe i najpoznatiji šampanjci, klasični Dom Perignon te Cristal koji je popularan među američkim reperima, spremni za tržište. I to prije berbe 2008., koja u podrumima još leži na kvascima koji stvaraju mjehuriće u boci.
Prvi put jedna berba Dom Perignona izlazi prije one koja joj je prethodila. Suprotno uvriježenom mišljenju, pri proizvodnji iznimnih vina, a posebno delikatnih kao što su šampanjci, vruća godina nije blagodat, nego teret. Tako su 2009. u Champagnei ocijenili vrlo dobrom, a 2008. odličnom. To će se vidjeti samo na ponajboljim šampanjcima, jer većina onih iz masovne produkcije, a u Champagnei na godinu proizvedu više od 300 milijuna boca, nema oznaku godišta. Upravo po tome se razlikuju veliki i obični šampanjci. Velike šampanjce s oznakom godišta rade u vrlo dobrim i odličnim godinama, samo ponekad i u dobrima te svaka berba legendarnih šampanjaca Dom Perignon, Cristal, Krug, La Grande Dame ili La Grande Annee je drukčija. Svaka je odraz vremenskih prilika i da su sve slične – bilo bi tu ponešto sumnjivo. Vino, naravno, nije prepušteno samo prirodi. Veličina ovisi o čarobnoj riječi mélange što na francuskom znači miješanje, no kao internacionalni izraz koristi se blendanje. Blendaju se za ponajbolje šampanjce vina od različitih sorata i iz različitih vinograda kako bi se dobile najbolje arome i okusi te kako bi ta organoleptička svojstva bila bolja od samog zbroja svojstava različitih baznih vina. Šampanjce bez oznake godišta rade svake godine i trude se napraviti ih što sličnijima. To se postiže dodavanjem starijeg vina, koje zovu reserve, a vinar ga je u boljim godinama spremio kako bi i u lošijima postigao sličnu kvalitetu. Takvi šampanjci su, moglo bi se pojednostaviti, namijenjeni ziherašima, ljudima koji žele piti ono što poznaju, dok su oni s oznakom berbe za istinske ljubitelje koji pritom moraju biti i poprilično bogati. Non vintage šampanjci, dakle bez oznake godišta, u Champagnei se mogu kupiti za 20-ak eura, a vintage je teško pronaći za manje od 100 eura. Razlika je i u zrelosti. Prema pravilima koja su odredili sami vinari, šampanjac treba njegovati na kvascima u boci, to je taj postupak druge fermentacije poznat kao šampanjska, tradicionalna ili klasična metoda, najmanje 15 mjeseci. No većina je na kvascima od dvije do tri godine, oni zreliji do šest, pa i osam, a veliki šampanjci i više. O tom vremenu ovise i arome. Svaki šampanjac zbog kvasaca ima aromu korice kruha ili brioša, uz koju se kod mladih ističu mirisi bijelog voća i cvijeća te citrusa, kod zrelih žutog voća, kompota i začina, a kod kompleksnih, velikih šampanjaca zrelo ili kandirano voće, med, zemlja… To njegovanje na kvascima je period između punjenja u bocu i tzv. degoržiranja, odnosno izbacivanja taloga i prečepljivanja boca plutenim čepovima vezanima žicom s kakvima šampanjce i pjenušce i kupujemo. Pri degoržiranju dodaje se i liquer de dosage, mi ga zovemo ekspedicijski liker, koji regulira slatkoću. Označavanje slatkoće sasvim je različito nego kod mirnih vina koja su suha ako nemaju šećera. Šampanjac je suh ako ima između 17 i 35 grama šećera po litri. Ovdje se ne može govoriti o neprovrelom šećeru jer tijekom njegovanja na kvascima sav provrije pa se poslije dodaje u likeru. Ekstra suhi imaju između 12 i 20 grama šećera po litri, brut šampanjci do 15 grama, ekstra brut do šest i brut nature do tri grama. Postoje i non-dosage šampanjci i pjenušci kojima se pri degoržiranju ne dodaje ekspedicijski liker, nego se boca iz koje je izbačen talog nadopunjuje istim vinom.