blog.vino.hr

Što ti je genetika? Blagodat i prokletstvo. Do prije nekoliko godina maraština, bijelo grožđe i vino koje na Korčuli zovu i rukatac, bilo nam je blagodat. Smatrali smo je izvornom hrvatskom i ljutili se na stručnjake poput dalmatinskog ampelografa Stjepana Bulića, koji je 1934. ustvrdio kako je jako slična talijanskoj sorti malvasiji lungi i da su možda iste. Prokletstvo su testovi DNK. Oni su otklonili svaku sumnju i dokazali da je maraština doista malvasia lunga, koju još zovu i malvasia del Chianti. Sad se možemo hvaliti da bez naše maraštine ne bi bilo ni vina Chianti, koje je stoljećima bilo prepoznatljivo prema debeljuškastoj opletenoj boci iz kakve je pio negativac iz Alana Forda Superhik.
To je crveno vino ipak važnije u enološkoj povijesti zbog toga što je u njemu bilo i bijeloga grožđa. Još sredinom 19. stoljeća toskanski barun Bettino Ricasoli odredio je da se vino Chianti mora raditi od 70 posto sangiovesea, 15 posto canaiola i 15 posto malvasije biance, i to se poštovalo do prije 30-ak godina. Danas se za crveno vino Chianti više ne rabi bijelo grožđe, kao što se ne rabi ni Superhikova boca. I današnji je Chianti neusporedivo kvalitetniji. To međutim ne znači da maraština daje loše vino. Naprotiv.
Maraština sazrijeva kasno pa grožđe stigne nakupiti poprilično sladora. Bobice imaju čvrstu kožicu što je čini pogodnom za sušenje na vjetru. Zbog tih dviju osobina maraština je odlična sirovina za proizvodnju prirodnih prošeka od prosušenoga grožđa. Mnogi kažu da baš maraština, uz malvasiju dubrovačku, daje najbolje vino za prošek. Uostalom, i malvasia lunga Talijanima je sirovina za proizvodnju njihova desertnog vina vinsanta (svetog vina). Dr. Edi Maletić sa zagrebačkoga Agronomskog fakulteta piše i da se prošek od maraštine prije stotinjak godina prodavao u šibenskim ljekarnama jer su mu pripisivali ljekovitost. Takva legenda o vinu postoji u svakome hrvatskom vinskom kraju, vjerojatno i u drugim zemljama, no uvijek ju je lijepo čuti. Uostalom i danas se, na naše veliko veselje, svako malo objave rezultati nekog istraživanja o blagotvornu djelovanju vina na zdravlje.
Suha vina od maraštine u prošlosti su se u pravilu pila samo u najsvečanijim prigodama. U vinogradu je sorta zahtjevnija od ostalih, a većina grožđa završavala je kao začin u drugim vinima. I danas skradinska obitelj Sladić debitu dodaje 15 posto maraštine kako bi dobili svježine i arome dalmatinskog samoniklog bilja.
Maraština je postala žrtvom loših trendova koji nalažu da bijela vina trebaju biti svježa, lagana i mirisna. Ona se svježinom ne može mjeriti s rajnskim rizlingom, a mirisima sa sauvignonom, no to ne znači da je ne treba raditi kao sortno vino. Treba, i to na tradicionalan način, kao puno suho vino od maceriranoga grožđa. Kakvu vinčinu može dati, naslućuje se u maraštini sur lie šibenskog Vinoploda. A samo se sanjati može kakvu će tek dati kad se njezini trsovi vrate na najbolje položaje i još joj se više pozornosti posveti u podrumu.
Na Korčuli maraštinu od 19. stoljeća zovu i rukatac jer grozd nalikuje tijelu s dvije ruke. Pod tim nazivom u selu Smokvica od 1988. je punei butelje. Tad su se razdvojile zadruge u Smokvici i Čari. Ime rukatac danas koriste i u Čari.Sinonimi za maraštinu ili rukatac su i kukuruz, kačadebić, križol, višana, marašćin, maraškin… Zbog cvjetnog mirisa i nižeg alkohola nazivaju je i ženskim vinom.
Maraština je treća hrvatska malvazija. Malvazija bijela istarska prema dosadašnjim je saznanjima izvorna, iako je uzgajaju Slovenci i Talijani. Čini se najboljom među pedesetak vrsta malvazije koje rastu širom Mediterana. U Hrvatskoj raste i vrlo dobra vina daje i malvasija dubrovačka. Ta je sorta isto što i talijanske malvasia delle Lipari i malvasia di Sardegna te španjolska malvasia di Sitges.