Hrvatska izvorna sorta, izborna berba. Kaže glumac u reklami za referendum ponosan jer je u Europi kupio hrvatsko vino. I pokazuje bocu na kojoj piše plavac mali. Autori reklame nemaju pojma da u Dalmaciji nema izbornih berbi. Predikatne berbe, u koje izborna svakako spada, odlika su vinogorja kontinentalne Hrvatske te Slovenije, Austrije, Njemačke, Alsacea, Kanade… Mediterana ipak ne. Ta bi greška bila nebitna i samo jedna u nizu tako čestih krivih priča o vinu kad ne bi skrivala puno opasniju činjenicu: Oni koji nas nagovaraju na pristupanje Europskoj uniji možda nemaju pojma o čemu govore. S obzirom na gluposti koje pričaju o vinima, tko nam jamči da podjednake gluposti govore o važnijim stvarima (ako ima nešto važnije od vina).
More gluposti o vinima izrečeno je i u studenome u Saboru, na sjednici na kojoj nije bilo tadašnje oporbe. HDZ-ovi zastupnici hvalili su se nagradama koje s naša vina osvajala, no nisu znali ni koja vina ni kakve nagrade.
Naše vino je dobilo priznanje! To je bila ponosna tvrdnja tijekom rasprave tko zna o čemu. Taj zastupnik, kao ni brojni drugi koji su ponavljali citiranu rečenicu, nemaju pojma da hrvatska vina već osam godina redovito osvajaju zlata u tom Londonu (riječ je o Decanterovom ocjenjivanju), kao i na svim drugim svjetskim ocjenjivanjima. Osvajala bi i više kad bi država pomogla vinarima, no pomoć ostaje na ponosu što naša vina osvajaju priznanja. Nema veze što ne znaju koja vina ni kakva priznanja. I tu se moram pitati kakve gluposti ti isti saborski zastupnici govore o temama koje ne poznajem pa gluposti i ne primjećujem.
A kakve to veze ima s referendumom za pristupanje Europskoj uniji?
Ima i to ogromne.
Ti nas ljudi nagovaraju da glasujemo za, a valjda ni sami ne znaju zašto. Oni su HDZ-ovci, no to nema veze. Nagovaraju nas i ljudi iz sadašnje saborske većine. I treba li ih poslušati? Ne znam, ali znam da je među tima koji nas nagovaraju malo ljudi od kojih bih kupio polovni automobil. Trebam li im vjerovati kad se radi o budućnosti moje djece? I njihove djece? Neću spominjati imena, ali ako abecednim redom čitam zastupnike ili članove Vlade, malo ih je kojima vjerujem.
Pa sad se pitam zašto me na EU ne nagovaraju Enjingi, Clai, Tomac, Krauthaker, Josić, Rožanić, Kozlović, Korak, Šember, Plenković… i puno drugih vinara sa donje fotografije i još više onih koji na njoj nisu. Tim ljudima toliko vjerujem da pijem njihova vina. To je puno veće povjerenje nego kupnja auta. Oni, kad pričaju, znaju o čemu pričaju. A kad nešto ne razumiju, o tome šute. Za razliku od političara.