Svako je vino bolje u dobro odabranoj čaši. Nije riječ samo o čašama za bijelo ili crveno/crno vino. Čak i neke zahtijevaju poseban oblik. Neke i ne samo jedan. Takav je chardonnay. Ako je napravljen kao mlad i svjež, treba mu klasična čaša za bijelo vino, a onaj koji je njegovan na kvascima, pa i odležao koju godinicu, bit će puno bolji u širokoj, tzv. burgundijskoj čaši. Uostalom, on je i dominantna bijela sorta u Burgundiji, kao što je crni pinot dominantna crvena. I ta široka čaša sličnija je onoj za crni pinot, nego za bijela vina. Kod chardonnaya se može reći i da je klasična čaša za bijela vina primjerena reskijem i svježijem Chablisu, a široka kremastijim vinima iz “prave” Burgundije. 
Prva je čaša za vina lakšeg tijela, a druga za punija, i to su dvije čaše koje bi pravi vinoljubac trebao imati. Barem za sebe i svoje najbliže te prijatelje s kojima dijeli ljubav prema vinu. Možda je bolje reći opsjednutost. Čaše za crvena ili crna vina biraju se po taninima. Vina s više tanina traže veliku i široku čašu, a ona bez tanina još širu. Ma, možemo tanine usporediti i s tijelom vina pa je tako prva čaša za vina srednjeg do punog tijela, a druga za vitkija. Ako se govori o sortama, prva je za cabernet sauvignon, a druga za crni pinot. Posebna čaša treba za desertna vina. Ona nalikuje klasičnoj čaši za bijela, ali je manja i na kraćem stalku. Iz one klasične čaše za bijela vina jako lijepo se piju i šampanjci ili bolji prenušci. Ma koliko se činilo snobovski, pravi ljubitelj vina treba imati šest vrsta čaša: za bijela vina lakšeg i bijela vina punijeg tijela, za crvena vina lakšeg i crvena punog tijela te za desetrna, slatka vina. I finu čašu za vodu.
Uvijek je dobro imati i veći broj jeftinijih čaša za bijelo i crno vino za goste. Prave čaše poprilično koštaju. Tvrtka Spigelau radi dobre do vrlo dobre, a stoje između 20 i 60 kuna. Po komadu. Vrlo dobre do odlične čaše su Riedelove, kojima je cijena između 70 i 500 kuna. Odlične su i čaše Zalto. Stoje između 200 i 500 kuna. Sreća je što se velika vina piju u malim društvima pa za njih ne treba puno čaša. Tri-četiri od svake vrste su dovoljne. Obavezan stakleni vinski gadget je i dekanter. Rijetko zatreba, ali kad treba, bez njega se ne može. A treba za velika vina koja su dugo u boci pa se sporo otvaraju i imaju talog. Pažljivim istakanjem u dekanter talog će ostati u boci, a u duljem dodiru sa zrakom i s malo vrtenja dekantera mirisi i okus će iskazati svu raskoš. Treba dekanter i za mlada vina u kojima se može osjetiti miris sumpora. I on će u dekanteru brzo izvjetriti.
Bez otvarača ili vadičepa ni ne može se do vina, ili barem nije lako. Po otvaraču se, kao i po čašama, vidi i s koliko se strasti domaćin odnosi prema vinima. Među desetak tipova vadičepa, dva su najučestalija. Leptir ima krilca koja se podižu kako se svrdlo uvija u čep. Spuštanjem krilca čep izlazi. Takav je otvarač poput obične čaše bez stalka. Poslužit će svrsi, ali uništiti dio čarolije koja se vrti oko vina. Konobarov prijatelj naziv je vadičepa od kojeg mnogi bježe jer im se čini da ga je teško koristiti. A nije. Nakon malo vježbe otvaranje boce postaje lakše, brže, a nedvojbeno i elegantnije nego leptirom. Praktičan je i zato što je sklopiv pa stane u džep. Ima nožić kojim se lako skine kapica s vrha boce, a dobro je kad mu je poluga za izvlačenja na “koljeno” što olakšava i vađenje napuklog čepa. Često se koriste i “drop stopovi”, koji se stave u grlić boce i sprječavaju kapanje vina pri istakanju u čašu. Djeluju, ali ružno izgledaju pa je bolje više vježbati istakanje i u ruci držati lijepu krpu kojom će se obrisati kap vina na grliću boce. Ono bez čega ne mogu ljubitelji vina koji žive u stanovima je vinski hladnjak. U pravom hladnjaku vinu je prehladno pa brže stari, a u vinskome se temperatura može precizno regulirati i može ih se dugo čuvati. A ima ih i za samo 12 boca te više nisu (pre)skupi.
Vino.hr online vinoteka