Htjeli smo ostaviti što više originalnih dijelova, no nije išlo. Kamen su na zidove lijepili žbukom s bjelanjcima, kako se nekad radilo, a takvo vezivo ne bi izdržalo radove koje smo planirali. Zato smo skinuli svaku ploču, prozor i grede pa sve što je bilo konstruktivno zdravo na kraju radova vratili. Tako u motovunskom Roxanich Wine & Heritage Hotelu prepričavaju probleme na koje su nailazili pretvarajući motovunski zadružni podrum iz 1902. u modernu vinariju, restoran i hotel s četiri zvjezdice te pogledom za milijun dolara, kako s pravom opisuju okolnu dolinu i Motovun, koje gledaju iz soba. Pogled na taj povijesni gradić toliko je lijep da su jednoj sobi i ogledalo postavili tako da se slika “udvostruči”.
Imaju četiri apartmana i 28 soba na dva kata. Uređujući ih, sačuvali su originalni raspored prostorija, koje su oplemenili prirodnim materijalima, a ponajviše se razlikuju po krevetima. Na gornjem katu su divovski, po uzoru, valjda, na nježnog diva Velog Jožu, dvostruki i po visini, a dolje metar uzdignuti od poda da bi se spavači osjećali poput kraljeva, kao da su na tronu.
Kraljevski je osjećaj i u restoranu u prizemlju, konferencijskoj dvorani, vinskom baru te vani na terasi i oko vodenog zrcala. Ima hotel i tri saune, bazen, garažu, ali i diskoteku zatvorenog tipa u koju stane 80-90 ljudi. Prostor je uređen kao u zlatno doba te plesne glazbe, s karakterističnom staklenom kuglom, a napravili su ga kako bi gostima restorana navečer ponudili atrakciju i omogućili osoblju da u miru sve pripremi za sutrašnji doručak.
A osjećaj u pet etaža vinskog podruma i više je nego kraljevski već sad, iako tek sele opremu iz Kosinožića pokraj Poreča, gdje je dosad bila vinarija, kako bi spremni dočekali berbu. Već je lift grandiozan jer u njega stanu i bačve od 5700 litara, najveće koje vinarija Roxanich ima. Dvadesetak bačvica od 225 litara, koje su stigle tijekom posjeta vinariji, izgledale su u njemu poput pikulica.
Inače, na najvišoj etaži podruma je kušaonica, ispod je skladište za boce koje još nemaju etiketa, a vina su spremna za tržište. Potom se spušta u “šampanjeru” i barikaju, odnosno prostor za odležavanja pjenušaca u boci te mirnih bijelih i crvenih vina u drvenim bačvama. Vinarija Roxanich poznata je baš po odležanim vinima. Prva berba bila im je 2005., prvo vino na tržištu bila je Borgonja 2007., a ostala su na tržište počela izlaziti krajem 2018. Danas im bijela vina odležavaju između dvije i šest godina u bačvama i godinu u boci, a crvena u pravilu šest godina u bačvi.
– Od početka sam htio ponuditi vino koje je spremno za uživanje, a ne da ga netko kupi pa mora godinama čekati da dođe u najbolju kondiciju. Nema vina bez vremena. Ono što se napravi na brzaka samo je napitak od grožđa
- svoju je vinsku filozofiju opisao Mladen Rožanić, zaljubljenik u vina, koji je vinariju nazvao po venecijanskom obliku prezimena. Godinama se u Hrvatskoj i inozemstvu bavio poslovima vezanima uz opremu za graditeljstvo, a zarađeni novac ulagao u opremu za podrumarstvo. Za vino kaže da apsolutno nekoruptivni element.
- Novac može kupiti status, možda i zdravlje, na neki način i ljubav, ali ne može kupiti vino. Ono mora proći svoj životni put da bi nam se pokazalo u najboljem svjetlu – priča Mladen.
S takvom vinskom filozofijom jasno je da je uložio i u amfore. Ima ih 16 i u njima će dio vina fermentirati i kao prije više tisuća godina sakupljati jedinstvene arome koje ta prastara, a sve modernija tehnologija omogućuje.
Na najnižoj etaži vinarije je arhiva. Već je pun dio polica u kojima će čuvati sva proizvedena vina od 2005. Od svakog vina i svake berbe po 1000 boca. Gotovo strahopoštovanje izaziva pogled na neka vina iz prve berbe, ponajprije slavni Teran Re, koji je među prvima pokazao raskoš mirisa i okusa koju može pružiti ta istarska crna sorta. Kratko kušanje počelo je Rožicom 2017., ružičastim vinom od Borgonje. Slijedio je fini chardonnay Sorelle 2013. pa otprije poznato vino od iste sorte Milva 2010. To je bijelo vino jantarne boje koje miriše po lješnjaku i svježini, unatoč tome što je od berbe prošlo gotovo devet godine. Aroma najavljuje resko i pomalo oštro vino, a usta oplahne fino, oblo, poprilično masno. Riječ je o bijelom vinu za jela uz koja se inače poslužuju crvena. Od pravih crnjaka kušali smo Sauvage 2009. (cabernet sauvignon) i Superistrian 2011. (cabernet sauvignon, merlot i borgonja).
Puno je različitih vina kod Roxanicha, pa malo ima ljudi kojima bi mogla dosaditi. Ako se takav i nađe, treba prošetati do obitelji Tomaz, gdje također ima bijelih i crvenih vinskih čuda.
– Godinama sam otkupljivao grožđe terana i malvazije iz vinograda koji je tik uz našu obiteljsku kuću, a od ove sam mu godine konačno i vlasnik. Kupio sam ga. Sađen je 1952. Divlje podloge cijepili su moji djed i stric, pa je i emotivno moj – veselo je ispričao Klaudio Tomaz pozirajući u svom novom vinogradu s čašom terana Barbarossa 2016., prvakom ovogodišnje Vinistre među zrelim vinima od te autohtone istarske sorte. Dobio je 93 od mogućih 100 bodova. Odlično je to vino, mirisom i okusom izrazito mlado, a raskošno, divnih aroma višnje i s puno godina pred sobom. Ponosno je Klaudio poslužio i Barbarossu 2017., koja je dobila 90,33 boda, pa rekao kako im je prošlogodišnja dala još bolji teran. Potočio je iz bokala to mlado vino prekrasne boje, bogatog mirisa, ukusne kiselosti i finih tanina koji jamče lijepo putovanje kroz vrijeme i, vjerojatno, nova priznanja. Prva su već stigla. Ove je godine ocijenjen s 88 bodova što je na Vinistri također zlatna medalja.
I dok je teran karakterno vino muškog roda, ima Klaudio i “žensko s mudima”.
- Crna malvazija je štabela ženska. Ima ženski karakter, ali stuče muže ako treba. Ima kojone… – samo se naizgled šalio lani, govoreći sasvim ozbiljno o sorti koju puni pod etiketom Malvasia nera. Potječe vjerojatno iz Apulije na talijanskom jugu, a britanska kritičarka Jancis Robinsom tvrdi kako je to ista sorta kao i slavni španjolski tempranillo. Klaudio već godinama ozbiljno eksperimentira s tom sortom koje je nekad bilo širom Istre, a on je nove loze počeo saditi 2007.
Vinogradi Klaudija Tomaza, ne računajući novokupljeni pokraj kuće, okružuju vinariju njegova prijatelja Marka Fakina iz koje također godinama pristižu odlična vina. Pročulo se za Marka i obitelj 2017. kad su na Decanterovu ocjenjivanju za malvaziju La prima 2016. osvojili zlatnu medalju, što je najmanje 95 od 100 bodova. Lani su isto priznanje dobili za teran Il Primo 2017., a ove godine, prema fotografiji koju su objavili na Instagramu (službeni rezultati bit će objavljeni 29. svibnja), 96 bodova osvojila je njihova Malvazija istarska 2018. Čini se da su dobro odabrali slogan na engleskom “Fakin good wines”, koji bi se mogao prevesti kao “Je..no dobra vina”.
I obitelj Benvenuti iz Kaldira u općini Motovun, ali na brežuljku pokraj, pokazala je svijetu što su terani. Berba 2013. dobila je 95 bodova i platinastu medalju kao najbolje hrvatsko crveno vino. Braća Nikola i Albert Benvenuti te otac Livio ove su godine predstavili novi teran Santa Elisabetta. Nazvali su ga po vinogradarskom položaju s kojeg godinama dobivaju odlično grožđe. 
U berbi 2015. prinos su skresali, ostavili grožđe dulje na trsu, dvije godine vino držali u bačvama od francuskog hrasta pa samo vina iz najboljih bačvi napunili u boce i pustili još godinu i pol. I na Vinistri dobili 93 boda, a titulu prvaka izgubili u pripetavanju od Klaudija Tomaza.
Nisu se Benvenutiji ni prije žurili s puštanjem vina na tržište, čak ni s bijelima. Njihova Malvazija Anno Domini redovito je među najboljima u Istri, a također odležava dvije godine u bačvama. Imaju i tri prekrasna slatka vina, Corona Grande (malvazija, muškat i ulovina) te Muškat San Salvatore i Malvaziju San Salvatore. Nazvali su ih po položajima i drže godinama u podrumu prije početka prodaje.
Posljednjih godina i u Kaldiru imaju konkurenciju. Obitelj Valenta osvojila je ove godine na Vinistri 90,67 bodova i titulu prvaka među mladim teranima. Čekamo da izađu i s odležanima. Pa što bude…
Vino.hr online vinoteka