Izvrsno, nevjerojatno mlado, zapisao sam o vinu boje konjaka, pa i sličnih aroma, ali nevjerojatno svježem iako je bila riječ o berbi 2004. Na ocjenjivanju Mundus Vini prošlog tjedna u Neustadtu an der Weinstrasse u Pfalzu, njemačkoj vinskoj regiji gotovo na granici s francuskim Alsaceom, dao sam mu 96 bodova, što znači i najveće priznanje, veliku zlatnu medalju. 
Slične ocjene dalo je još troje sudaca iz komisije, a peta sutkinja je bila poprilično “škrta” s 91 bodom od 100. Zbog nje, to je vino dobilo “samo” zlato. No uslijedila je berba 1968. Pikantna, gotovo ljuta, ali skladna i fina, sprijateljila se odmah sa svim članovima naše komisije i jednoglasno osvojila veliko zlato. Štoviše i titulu najboljeg talijanskog vina na 24. izdanju jednog od najvećih ocjenjivanja vina na svijetu. Nekoliko dana poslije, po službenoj objavi rezultata, saznali smo kako je bila riječ o sardinijskim vinima Vernaccia di Oristano Riserva, koja načinom proizvodnje, a i bojom, aromama te okusom, podsjećaju na glasovite suhe sherryje oloroso iz gradića Jereza na jugu Španjolske. 
Vinarija Silvio Carto osnovana je početkom 50-ih godina prošlog stoljeća i za nekoliko godina postala je vodeća na drugom najvećem talijanskom otoku (iza Sicilije). Ideja vlasnika bila je raditi vina vrhunske kakvoće bez obzira na troškove proizvodnje. Bezuvjetno posvećivanje sorti Vernaccia, koja raste u manje od 600 hektara vinograda (toliko ima naše Belje) oko sardinijskoga gradića Oristano, u vinariji ne opisuju uobičajenim pojmovima, poput tehnologije ili vinifikacije, nego alkemijom. Vino aromama i okusom podsjeća na kestenov med, amaretto, maslac, žele od dunja i morsko bilje. Na alkemiju podsjećaju i preporuke uz koju hranu ga poslužiti. Gotovo svi se slažu da podjednako dobro pristaje desertima i kamenicama, dakle početku i kraju obroka, a idealno je i uz botargo, staro sredozemno jelo od sušene ikre riba poput cipla, lubina, tuna i sabljarki poslužene na prepečenom kruhu. Vernaccia di Oristano je jedna od talijanskih sorata vinove loze koje su ime dobile po riječi “vernacular”. Ona je označavala lokalni dijalekt, a koristila se i za opisivanje autohtonosti. Zbog toga se danas koristi za vinske sorte u još šest talijanskih regija.
Najpoznatija je Vernaccia di San Gimignano. U tom prekrasnom toskanskom gradiću bio sam na predstavljanju vina od njihove vernaccije tjedan dana prije nego što mi je na ocjenjivanje u Njemačkoj došla imenjakinja sa Sardinije. Vina Vernaccia di San Gimignano osvježavajuća su, s cvjetnim i aromama agruma, a okus koji dugo ostaje u ustima poslije podsjeća na bademe. Rade je kao “obično” vino koje se pije godinu do dvije nakon berbe, a kao riserva, odležana često i u drvenim bačvama, može lijepo sazrijevati do pet godina. U regiji Emilia Romana sade je pod imenom bervedino, a u Liguriji je zovu piccabon. Vernaccia di pergola je još jedna bijela sorta s juga Italije, poznatija pod imenom aleatico, a postoje i dvije crne. Usporedbe gena pokazale su da je vernaccia nera iz toskanske doline Valdarno u rodu sa slavnim sangioveseom, a vernaccia nera iz regija Marche i Umbrija je grenache ili garnacha, sorta proslavljena u Francuskoj i Španjolskoj. Slično ime vernatsch koristi se i na sjeveru Italije, u Južnom Tirolu, za sortu schiava grossa. Neki vjeruju da su sve vernaccije ime dobile po riječi “verrum”, koja znači divlja svinja, zato što te životinje rado jedu njezino grožđe. Prema veselju s kojim se piju njezina vina mogla je ime dobiti i po ljudima.
Vino.hr online vinoteka