Imamo malvaziju istarsku bijelu, malvasiju dubrovačku, također bijelu, maraštinu koja je treća naša malvazija. I ona je bijela. Neki je zovu i rukatac, drugi su je zvali i krizol, a u Italiji je poznatija kao malvasia lunga i malvasia del Chianti. Do prije 40-ak godina koristili su je u proizvodnji crnog vina Chianti, no danas više ne miješaju tako boje. Imamo i malvaziju crvenu, autohtonu istarsku jako ugroženu sortu koja je također bijele boje.
A imamo i vino Malvasia nera. E to je doista crno vino. Nemamo ga baš svi, jer ga Klaudio Tomaz iz Motovuna ljubomorno čuva. Na kapaljku ga je nudio na Vinart Grand Tastingu prošlog vikenda u zagrebačkoj dvorani Lauba. Nakon što su mu 2015. sazrijeli grozdovi crne malvasije, odrezao ih je, ali ostavio mjesec dana da se prosušuju viseći tako na čokotima. Potom ih je obrao, ostavio bobice da maceriraju 45 dana u soku s prirodnim kvascima te dvije godine držao na finom talogu u bačvicama. Trećina je bila novih, trećina jednogodišnjih, a preostale su bile dvaput korištene. Takvom kombinacijom bačvica izbjegao je prejak utjecaj drveta i dobio pikantno, gusto i puno, jako fino vino s čak 16,8 posto alkohola. Postotak alkohola nebitan je podatak, ako je vino skladno. A ovaj crni nektar doista jest skladan i malo bi tko rekao da ima više od 14 ili 14,5 posto. Vino se smiruje u boci i čeka izlazak na tržište. Vjerojatno će to biti ove godine, no ni sam Klaudio Tomaz još nije siguran kad će biti sasvim spremno. “Obitelj odavno uzgaja određenu količinu grožđa te crne malvasije pa sam i ja odlučio posaditi nove čokote”, priča Tomaz. U poznatom talijanskom rasadniku Rauscedo pronašao je klon koji su i njegovi djedovi uzgajali. Sortu su zvali malvasia nera di Puglia pa pretpostavlja da su i njegove loze podrijetlom iz te regije na peti talijanske čizme koju mi zovemo Apulija. Tamo su je često miješali sa sortom negroamaro. U Toskani su, otprilike do 1990., malvasijom nerom pripitomljavali divlji sangiovese. Dodavala mu je arome čokolade i kompleksnost okusa, no posljednjih desetljeća zamijenili su je cabernet sauvignonom. Zovu je i malvasia nera di Lecce, po gradiću u Apuliji, te malvasia nera di Basilicata, po regiji koja se s Apulijom graniči. Slavna britanska kritičarka Jancis Robinson, koja je u knjizi “Wine Grapes” sa suradnicima Julijom Harding i Joseom Vouillamozom opisala 1368 sorata vinove loze, tvrdi kako su genska istraživanja pokazala da su malvasia nera di Lecce i malvasia nera di Basilicata ista sorta kao i slavni španjolski tempranillo. U Pijemontu na sjeveru Italije postoje vina Malvasia di Casorzo d’Asti i Malvasia di Castelnuovo Don Bosco s najvišom zaštitom izvornosti. U prvom je slučaju riječ i o sorti malvasia di Casorzo, a u drugom je to malvasia di Schierano. U literaturi nisam pronašao dokaz jesu li te crne malvasije iste kao i ona s juga Italije. Malmsey, malvazija, malvasia, malvasier i malvoisie nazivi su, ili dijelovi naziva, više desetaka mediteranskih sorata koje najvjerojatnije potječu iz Grčke. Vinopedia, internetska stranica napravljena na temelju Prvog hrvatskog vinogradarsko-vinarskog leksikona enologa i publicista Ivana Sokolića, spominje 37 malvazija, a neki strani izvori čak i više od 50. U potonjem je slučaju vjerojatno riječ o različitim imenima iste sorte jer je, npr., malvasija dubrovačka ista sorta kao talijanske malvasia delle Lipari, malvasia di Sardegna i greco di Gerace te španjolska malvasia de Sitges. Malvazija istarska bijela samo je istarska sorta, što znači i talijanska te slovenska. Malvasia nera nije hrvatska ni istarska, ali istarsko vino od nje je odlično.