Rizling daje svježinu, živost i voćne mirise koji podsjećaju na citruse kad je vino mlado, a mijenjaju se prema ananasu i marelici kako prolazi vrijeme. I bijeli pinot ima izraženije fine kiseline, ali tijelo mu je u pravilu punije nego rizlingovo. Miriše na jabuke i kruške, a dobro podnosi odležavanje u drvenim bačvicama. Rizling i bijeli pinot talijanski profesor Luigi Manzoni iskrižao je 30-ih godina prošlog stoljeća u poljoprivrednoj školi u Coneglianu nedaleko od Trevisa na sjeveru Italije.
Donedavno su njegovo djelo nazivali “incrocio Manzoni”, odnosno križanac Manzoni, no prije nekoliko godina je priznat kao sorta pa je riječ križanac izbrisana iz njegova imena. Manzoni je već dugo preporučen u vinogradima kontinentalne Hrvatske, samo ga donedavno nije bilo na listi preporučenih u podregiji Zagorje-Međimurje. 
Nije baš jasno zašto, jer u Međimurju i Zagorju dobro uspijevaju i rizling i bijeli pinot, pa nema razloga ni da manzoni ne bude dobar. S obzirom na šlamperaj u ostalim vinskim propisima, vjerujem da ga je i tu netko zaboravio upisati ili prepisati.
No 2014. uvršten je na novu nacionalnu listu preporučenih sorata. Manzonijem se prilično ozbiljno bave Mara i Josip Barundić koji u okolici Krašića imaju obiteljsku vinariju Barun. Rade mirno i pjenušavo vino od te sorte i oba su iznimno užitna kad se piju sama, “razvezuju” jezik u društvu, a dobro prate i tradicionalna predjela ovoga kraja, poput narezaka sa sirom i vrhnjem, slanih savijača i gibanica te glavna jela od pastrve, kojom obiluju žumberački potoci, ili pilećeg mesa. Još je možda daleko do Božića, ali “burni i mirni” manzoni, kao i graševina obitelji Barundić, dobra su preporuka i za puricu s mlincima na blagdanskom stolu. Osim po pjenušcu od manzonija, koji je brut nature, što znači da mu ne dodaju liker za aromatiziranje i doslađivanje, Barundići su jedinstveni u Hrvatskoj i po muškatnom pjenušcu. On je slađi, što će mnogi “čistunci” među ljubiteljima pjenušaca zamjeriti, no nedvojbeno je dopadljiv. 
Muškati su mirisne sorte pa je i ovaj “šampus” ugodno postaviti pod nos, a njegova će slatkoća privući i one
kojima vino baš i nije najdraže piće.
- To nam je vino otvorilo vrata mnogih ugostiteljskih lokala. Većini ljudi se sviđa pa kad njega probaju, uzmu i druga vina – iznosi Josip Barundić argument za proizvodnju slatkastog pjenušca kojem je jako teško proturječiti. Inače, malo je muškatnih vina koja se mogu nazvati “velikima”. 
Dalo bi ih se na prste nabrojiti, i to ponajprije od momjanskog (bijelog) muškata iz istarskih vinarija. Velika vina su ona o kojima treba razgovarati ili, u slučaju najboljih među najboljima, samo razmišljati. Muškati se piju bez razmišljanja i komentara. Ako su dobro ohlađeni, savršen su izbor za, na primjer, ljetne večeri na terasama uz more. Njihova je najveća kvaliteta što mogu mlade odvući od previše popularnih žestokih pića i koktela upitne kakvoće te ih prebaciti na vino. 
Pa kad se naviknu na muškate, poželjet će probati i druga vina te, barem neki od njih, ozbiljnije uroniti u gotovo beskonačni vinski svemir. Zato, Barundićima poruka neka i dalje rade Muškatni pjenušac, ali ja ću uživati u njihovu Barunu Brut nature.
Vino.hr online vinoteka