Celer je bio prilog nježnome mesu grdobine mariniranom u naranči koje se izvrsno nadopunjavalo s Graševinom Mitrovac Vlade Krauthakera, vinom aroma kamilice, bijelog i žutog voća te “kapljicom” meda. Dobra je kombinacija bila i kad je zalogaj sadržavao malo povrća, no ne i celera, koji je prejakog okusa. To je bilo učenje na pogreškama u maloj školi sparivanja hrane i vina jednog od naših najboljih sommeliera Marija Meštrovića. Celer je “podvalio” u zalogaj da bismo vidjeli kako se ne može vino odabirati samo prema glavnoj namirnici. Jedno od težih jela za sljubljivanje su ljute krvavice. Pravi izbor je neki njemački riesling kabinett čiji neprovreli šećer može ublažiti ljutinu bez utjecaja na ostale okuse smjese. Takvih vina, ne jako slatkih, a s izraženim finim kiselinama, mi baš nemamo. Nije lako ni sa sirovim plodovima mora i ribom. Oni traže mineralno vino vitkog tijela. Odličan izbor su dobri austrijski zeleni veltlinci, a od naših vina poneka mlada istarska malvazija s nježnom aromom bijelog voća. Bilo je u Slavoniji i Podunavlju graševina koje bi to dobro popratile, no posljednjih godina su presnažne. Nadomjestit će ih dobar pjenušac. Što suhlji, barem extra brut, i relativno mlad, jer samo kod takvog zrele arome korice kruha neće prekriti voćnost.
Dva su puta za sparivanje – sklad i kontrast. U prvom se traže hrana i vino s podjednakom svježinom, slatkoćom (slasću) i strukturom, odnosno snagom. Takvi su primjeri gore navedeni sa sirovim plodovima mora i ribom. Spajanje suprotnosti su vina s izraženom kiselošću uz jela od masnog mesa, odnosno slađih vina sa začinjenom hranom. Sklad i kontrast lako će se razumjeti na pilećem paprikašu bez luka, ali s vrhnjem, koji u najzapadnijim dijelovima Slavonije zovu perket, a nema veze s perkeltom u Podunavlju. Odlično će mu pristajati kremasti chardonnay jer su slični. No lijepo će se sljubiti i s pjenušcem. Svježina koju daju mjehurići lijepo će rezati kremoznost vrhnja. Veliko s velikim, a skromno sa skromnim, možda je najvažnije pravilo. Slabo ili srednje pečen komad odležane junetine začinjene samo paprom i solju ne može se poslužiti s bijelim sauvignonom, pa bio on i najbolji na svijetu. Može, međutim, s cabernet sauvignonom, posebno ako mu je prošlo pet godina. No taj veliki crnjak nimalo neće pristajati nekom sendviču od piletine ili puretine. Veći će užitak biti popije li se uz njega čaša kraljevine ili moslavca (pušipela, šipona, odnosno furminta, kako tu našu sortu zovu u svijetu).
Slanost hrane je popriličan problem. Spominje se ponekad da je vino slankasto, to je jedan od izražaja mineralnosti, no nije i slano, pa je sklad teško postići. No kontrast nije. Slanim jelima pristajat će i slađa vina, kao i ona izraženijih kiselina. Često se spominje da je važno pravilo sljubljivanja – bijelo meso s bijelim vinom, a crveno s crvenim (crnim), ali boja vina sve manje odaje njegov karakter. Ima danas vina koja spadaju u bijela, a čvršćeg su tijela i punija od mnogih crnjaka. Uostalom, crni pinot, sivi pinot i bijeli pinot nisu tri sorte, nego klonovi jedne, a sivi pinot iz Alsacea često je puniji i čvršći nego crni pinot iz Burgundije. To nema veze s kvalitetom. Ako su iz dobrih vinarija, oba mogu biti među najboljim vinima u svijetu. Izvrstan prijedlog dobrog “pogrešnog” sljubljivanja bijelog ribljeg mesa i crvenog vina dao je sommelier Mathieu Ouvrard u Decanteru otprije nekoliko godina. Filetu lista u redukciji od cikle pridružio je njemački crni pinot. Tko je pio ponajbolje njemačke spätburgundere, kako zovu tu sortu, zna da bi to mogla biti savršena kombinacija.