Na listi 50 najskupljih vina svijeta od 1. lipnja dva su šampanjca i 48 mirnih vina. Među mirnima su jedno iz Kalifornije, dva iz francuskog Bordeauxa, dva iz Champagne, 35 iz Burgundije, jedan suhi i sedam prekrasnih slatkih rizlinga iz, naravno, Njemačke. Brojke su slične bile i u prijašnjim objavama najskupljih vina, prema tražilici Wine Searcher, koja je sad prikupila podatke o 9,261.840 vinskih etiketa iz 85.651 prodavaonice širom svijeta. S obzirom na to da je udio slađih, a posebno slatkih vina u svjetskoj produkciji vrlo malen, sedam od 50 je iznimno dobar rezultat. 
Jasno je da su svi ti slatkiši od rizlinga jer je riječ o sorti koja prirodno nakuplja više kiselina. Slatkoću vina je relativno jednostavno postići. Prekine se vrenje i u vinu ostaje neprovreli šećer. No sam šećer nije dovoljan da bi vino bilo kompleksno, pa tako i skupo. Vino koje je samo slatko nije skladno. Teško ga je piti, “lijepi” se za nepce i ne izaziva želju za još jednim gutljajem. Međutim, ako ima i svježinu, a to mu prvenstveno osiguravaju kiseline u grožđu i mineralnost tla, svaki će gutljaj biti čisti užitak. Čak i ako ima 200, 300, 400 ili više grama neprovrelog šećera po litri, što je gotovo polovina sadržaja boce. Takvim vinima treba i puno vremena da se usklade okusi. To im također podiže cijenu pa dobar hrvatski slatkiš, a ima ih koji su u svjetskom vrhu, stoji nekoliko stotina kuna. To je cijena za bočicu od 0,25 ili 0,375 litara. Najpoznatija svjetska slatka vina plaćaju se nekoliko stotina, a rajnski rizlinzi s ove liste Wine Searchera i više tisuća eura ili dolara.
Jeftina slatka vina, pak, obično su sasvim banalna, a banalan je i razlog zašto ih neki vinari rade. Šećer može neiskusnom vinopiji sakriti neke mane vina i dati njegovu okusu lažnu punoću. Tipični su primjeri muškati. Riječ je o aromatičnim sortama (kod nas su najčešći bijeli muškat, žuti, muškat ruža, ottonel, madamme Mathiasz…) koje vrhunce postižu u jako slatkim varijantama, kakve od bijelog muškata rade u Istri, ili sasvim suhim, što je specijalnost ambicioznijih vinara sjeverozapadne Hrvatske te Slavonije i Podunavlja. Može ih se nazvati i hrabrim vinarima jer suhi muškat malo se kome može prodati. No uglavnom je mala i proizvodnja pa je većini proizvođača dovoljna nagrada da se zbog finog suhog muškata o njima dobro priča.
Suho vino je iskreno poput gole žene, naučio me Srećko Ljubljanović, prvi specijalizirani vinski novinar na ovim prostorima. U suhom vinu ne može se sakriti činjenica da je grožđe pobrano prekasno ili je previše stisnuto u preši niti da su mošt i mlado vino njegovani u lošim uvjetima, na previsokim temperaturama, u neurednom posuđu ili prljavom podrumu. Suho vino pogreške ne skriva šminkom ni odjećom. Slađe vino, a pod tim prvenstveno mislim na polusuho, proizvođača često kažnjava refermentacijom, odnosno pojavom neželjenih mjehurića. Tako su nastali pjenušci u brdovitim dijelovima jugozapadne Francuske. Ujesen bi kvasci zbog hladnoće “zaspali”, a u proljeće ih je toplina probudila pa bi brojne boce eksplodirale u podrumima. Stoljeća su trebala da se taj proces počne kontrolirati, a usavršili su ga u Champagnei, iz koje se proširio svijetom. Treba znati i da je slađim vinima teško pronaći primjerenu hranu. Pristaju ljućim jelima, ponajprije onima iz Azije, a u Slovačkoj smo, na primjer, uživali u vrlo slatkim tokajcima s ljutim kobasicama. Slatka vina rijetko se poslužuju uz deserte. Ako su fina, sama su dovoljan desert, a dobra društva su im i gusja jetra te vrlo zreli tvrdi sirevi.
Vino.hr online vinoteka