Priča prva: Jedni cijele vinogradarske godine pripremaju grožđe za proizvodnju vina iz amfore. Paze čime prihranjuju zemlju i zaštićuju trsje, smanjuju prinos zelenom rezidbom i zelenom berbom, pomno biraju najzdravije grozdove pa poslije berbe opipaju gotovo svaku bobicu. Potom grožđe stave u amforu ukopanu u zemlju i mjesecima bdiju nad njim. U proljeće, a često je to Veliki četvrtak, izvade iz amfore fermentiranu tekućinu u kojoj su se macerirale i kožice bobica, lagano sve isprešaju i prebace u drvene na odležavanje. I tu ga svakodnevno osluškuju i kušaju pa nakon godinu, godine i pol, dvije, tri, kako tko ocijeni da je vinu došlo vrijeme, prebace u inoks na relativno kratko smirivanje, a i to može potrajati mjesecima, pa ga napune u boce. 
I još ga čuvaju, gledaju i miluju, otvore, naravno, pokoju bocu da bi znali kad je spremno za nastup pred publikom, igru poput onih na koncertnim ili kazališnim pozornicama, na kojima će samo najbolji zaslužiti bis ili se više puta nakloniti slušajući aplauz. I sve to podnose tiho. Šutjeli su kad im se činilo da vino neće biti za drugo nego za ispeći rakiju, a ima takvih trenutaka ili dana u podrumu. Šute zahvaljujući prirodi što ih je nagradila kapljicom koja zaslužuje punjenje u bocu, šute i nadajući se kako će nagrada biti sve veća što vino bude zrelije. Zasad je. Prvo hrvatsko vino iz amfore 2005. je napunio istarski vinar Marino Markežić Kabola. Ta je malvazija i danas živo, dapače i živahno, pa čak i veselo vino.
Dvije godine kasnije obitelj Tomac s Plešivice u amfori je odnjegovala mješavinu chardonnaya i desetak drugih sorata iz vinograda otprije Drugog svjetskog rata, a još su dvije prošle do prvog rizlinga proizvedenog tom prastarom tehnologijom. Ponovno je trebalo čekati dvije godine da u susjedstvu i obitelj Šember krene istim putem svojim rizlingom. Sva su ta vina i danas mlada iako najmlađe spomenuto već puni šestu godinu. Dugovječna su jer su ih dugo stvarali, a mijenjaju se iz dana u dan. Gotovo da je svaka boca jedinstvena i velika je povlastica povremeno uživati u njima te u tišini proučavati kako se razvijaju. I zbog svega toga obitelj vinara s amforama raste. No, ima onih koji su vidjeli marketinški potencijal priče o amforama pa gotovo vino stavljaju u njih na odležavanje. Neki i na dno mora. Nema u tome ništa loše, osim što može dovesti kupca u zabludu da kupuje vino koje je fermentiralo u amfori. Samo odležavanjem neće dobiti jedinstvene arome i okus koje imaju vina fermentirana u amforama. Ni te morske amfore nisu iz Gruzije, gdje je glina za njih najbolja, nego iz Siska, a ni čuvanje vina pod morem nije novost. U PZ Vrbnik tako pjenušac Valomet odležava godinama.
Priča druga: Cijele godine pripremaju vinograd za ranu berbu kako bi grožđe za prirodni pjenušac imalo dovoljno kiseline. Naprave bazno vino pa u bocama pokrenu drugu fermentaciju i njeguju ga na kvascima godinu-dvije, pa i tri, da bi dobili željenu zrelost. Potom ga skinu s taloga, prečepe i spreme za tržište. Drugi koriste inkapsulirane kvasce i cijeli postupak druge fermentacije skrate s dvije ili tri godine na dva ili tri mjeseca. Nema u tome ništa loše, osim što može dovesti kupca u zabludu da kupuje zreli prirodni pjenušac proizveden klasičnom metodom. Uzgred rečeno, prodaju se po gotovo istim cijenama. Ma koliko se žalili da država previše regulira sve djelatnosti, pa i vinogradarstvo i vinarstvo, u kojem je najmanje 46 propisa, krajnje je vrijeme da se neke stvari raščiste i jasno odredi što je vino iz amfore a što vino kojem je amfora ambalaža te što je pravi prirodni pjenušac a što instant piće kojem su mjehurići ukras.
Vino.hr online vinoteka