Što je ovo, pitalo se dvadesetak vinskih i gastronovinara iz Poljske, Mađarske, Velike Britanije, Lihtenštajna, Slovenije, Srbije, Izraela, pa i daleke Indonezije, vidjevši u ugodno uređenoj konobi Grbavac u Imotskom zdjelu s rijetkom juhom u kojoj je plivalo zeleno povrće. Kolege su u organizaciji Međunarodnog festivala vina i kulinarstva Vino.com obilazili vinarije Brača i Hvara, a na povratku svratili i u Imotski. Za večeru ih je dočekala ta juhica od raštike i drugoga zelenog povrća uz koju je bilo servirano i kuhano suho meso. Jelo jednostavnog izgleda, možda je bolje reći “seljačkog”, ali u dobrom smislu, iznenadilo ih je nakon bakanalija na srednjodalmatinskim otocima, no već nakon prvog zalogaja zavladala je šutnja kroz koju se moglo “čuti” kako su zadovoljni ovim tradicionalnim jelom sa žlicom. Čim su potočene i prve čaše kujundžuše, počelo je tiho zadovoljno komentiranje, a kad je pred njih stigla patka iz imotske peke, pa i imotska torta, prvotno se iznenađenje pretvorilo u oduševljenje.
Treba reći da su podjednako uživali i hrvatski novinari pa je večera, unatoč umoru nakon trodnevnoga kušanja vinskih i gastronomskih specijaliteta, potrajala do ponoći, a putne čaše su se uz otvoreni kamin u konobi ispijale do jutarnjih sati. I imalo se u čemu uživati.
Noć je bila vinski uvod u sutrašnje kušanje dvadesetak vina i novim iznenađenjem – pogledom na prekrasne mozaike na zidovima kušaonice u podrumu Imota.
Napravila ih je akademska umjetnica Slobodanka Matić, rodom iz Prološca kraj Imotskog. Pripremala se desetak godina tijekom kojih su joj Imoćani raseljeni po svim kontinentima slali kamenčiće, mozaike je počela raditi 1976. i za četiri je godine na četiri zida dvorane prikazala imotske kužine, Modro i Crveno jezero, vile, Imotsko polje, koze, jarebice, fazane i, naravno, lozu kojom prelijepi kameni kolaž počinje i završava.
I pod tim mozaikom poslužena su vina, treće ugodno iznenađenje tijekom kratkog boravka u Imotskoj krajini. a najsjajnija, zlatna zvijezda postala je kujundžuša.
Ime joj, tvrde Imoćani, potječe od turcizma “kujun” što znači “zlato”. Zovu je još i ruderuša bijela, tvrdac, tvrdorijez i žutac. Potonje je ime dobila zbog prozirne svijetložute bobice, a dva prethodna zato što joj je kožica tvrda. Redovito rodi, a ima nježan miris i niske alkohole, oko 11 posto, pa može biti odlično ljetno vino. Fini je aperitiv, ali pristaje i uz lakša predjela.
Najfinija je bila Kujundžuša Jokan, vinarije Sušić, jedne od novijih u imotskom kraju, koja većinu vina izvozi u Njemačku, a uživali smo i u Šimunovićevoj, dvjema Grabovčevima, svježoj i odležanoj na kvascima…
Ovaj kraj može se podičiti i finim vinima od chardonnaya i sivog pinota. Od tih sorti, uz dodatak crnog pinota, obitelj Grabovac radi i fin pjenušac, Crni, favorit je također lokalna sorta trnjak, koju zovu i rudežuša, a dobro uspijevaju i syrah te merlot. Ugodno je iznenadio i gusti, voćni vranac koji Ante Sočo (stoji na slici desno) puni pod starim lokalnim nazivom Sočuša. Najveći problem ovdašnjih vina je što ih je, osim Grabovčevih, teško pronaći u drugim dijelovima Hrvatske.
To se može zahvaliti ponajprije državi čija je nebriga o tamošnjoj vinariji Imota žalosna. Prije 25 godina bila je druga najveća u bivšoj SFRJ. Proizvodili su čak 20 milijuna litara vina na godinu. U vlasništvu je Republike Hrvatske koja od osamostaljenja nije u vinariju uložila ni kune pa, umjesto da bude lokomotiva razvoja cijeloga kraja, potiho propada. A ne bi trebalo biti tako. Najveće bogatstvo su im ljudi poput glavnog enologa Viktora Zdilara (sjedi desno na slici desno) te Tihomira Šimunovića (sjedi lijevo) koji se dokazao vrlo finim crvenim i bijelim vinima iz obiteljskog podruma.
Kad bi se tehnologija modernizirala, što nije malo ulaganje, ali dugoročno je sigurno isplativo, vinarija Imota mogla bi privlačiti i turiste. Do njene obnove glavna vinsko-turistička atrakcija ovoga kraja je Vinarija Glavota u Imotskom. Obiteljski obrt posluje u stoljetnom podrumu koji je i pravi mali muzej ovdašnjeg vinarstva i vinogradarstva.