Mnogo sam puta znao reći kako volim francuske automobile i njemačka vina, na što su mnogi odgovorili da sam čudan čovjek. Ipak, Njemačka je danas vinska zemlja o kojoj se u svijetu najviše priča, a u nas i najmanje zna. Stoga je dobro s njom početi vinsku priču o Europi. Rajnski rizling svakako je vinsko obilježje Njemačke, a najbolji dolaze iz regija Rheingau i Mosel-Saar-Ruwer. Dobro je potražiti vina koja imaju oznaku QmP (‘Qualitatswein mit Prädikat’). Riječ je o šest stupnjeva odloženih berbi. Osim i nama poznatih berbi poput kasne i izborne berbe, izborne berbe bobica, izborne berbe prosušenih bobica te ledene berbe Nijemci imaju i berbu zreloga grožđa (Kabinett). To povremeno rade i ponajbolji vinari kontinentalne Hrvatske za svoja najbolja vina, najčešće graševine, ali se kod nas posebno ne označava. U Njemačkoj svakako treba kušati i vina iz regija Pfalz i Baden koja se rade od bijelog, sivog i crnog pinota.
Ponuda njemačkih vina u Hrvatskoj je, nažalost, veoma siromašna pa po ta vina treba otići u Beč ili, najbolje, onamo gdje i nastaju.
Slično je i s austrijskim vinima. Njihov je favorit svakako zeleni veltlinac (grüner veltliner), sorta koja se nekad uzgajala i kod nas. Daje izvanredna aromatična, reska suha vina, a kod nas se može nabaviti jedan od boljih proizvođača Brundlmayer. Slovenska vina kao da su naša. Sličan je sustav označavanja na etiketama, a slične su i sorte.
Slovenci u mnogočemu, pa i u vinu, prednjače u odnosu na nas. Od moslavca (šipona) i kraljevine, naših autohtonih sorata, rade mnogo bolja vina. Čak su i malvazije s Krasa uglavnom bolje od istarskih. Nekim crnim vinima Slovenci (Movia, Simčič) su iznenadili i svijet, a najposebnija slovenska vina daje rebula iz Goriških brda. Istraživanju te sorte svaki ljubitelj vina treba posvetiti posebnu pozornost.
Slovenci su otišli daleko naprijed ponajprije zbog otvorenosti prema utjecajima sa strane, najviše iz Italije.
Uostalom, i Joško Gravner, jedan od najglasovitijih talijanskih vinara, zapravo je Slovenac. On je upotrebom starih vinskih tehnologija napravio pravu malu revoluciju u svjetskim razmjerima. Ipak, upoznavanje s talijanskim vinima treba početi malo zapadnije, u Toskani i Piemonteu, s glasovitim crnim sortama sangiovese i nebbiolo. Iz Toskane stižu izvanredna vina Chianti (najbolji nose i oznaku ‘Classico’) i Brunello di Montalcino, a iz Piemontea Barolo, Barbaresca i Barbera. Najpoznatija imena – Antinori, Frescobaldi, Gaja itd. – dostupna su i u Hrvatskoj. Ta su vina i cijenom gotovo ravnopravna najboljim bordoškim crnjacima i crnim burgundcima, što znači da je butelja skuplja od tisuću, ako ne i od 2.000 kuna.
Osim bordoške kombinacije cabernet sauvignona i merlota te crnih pinota iz Burgundije Francusku treba upoznati i preko drugih sorti, ponajprije syraha, koji potječe iz doline RhÔne. Tu je sortu do prije 20-ak godina malo tko cijenio. Popularnost ponajprije može zahvaliti Australiji, odakle se pod sličnim imenom shiraz vratila u Europu kao intenzivno, sočno, dugotrajno vino s okusom čokolade, metvice, začina. Uz RhÔnu daje tri tipa vina: snažna, tamna, taninska vina stižu iz glasovitih Hermitagea i Cornasa, mirisavija iz Côte Rotieua, a gusta i paprena s aromom crnog ribiza, kupina i malina sa sjevera RhÔne. Ponuda syraha iz doline RhÔne u nas je slaba. Mogu se nabaviti vina podruma Chancel Père&Fils te Château Val Joanisa. Iz toga kraja dolaze i raskošna bijela vina od sorte viognier.
Raskošna, ali crna, vina stižu iz Španjolske, koja se diči sortom tempranillo. Vina od toga grožđa snažne su boje, dobro stare i imaju arome na začine, duhan i jagode. Kod nas ih, među ostalima, nude podrumi Torres, Barbier ili Baron de Ley. Tempranillo uzgajaju i Portugalci, no manja pirinejska zemlja više se diči grožđem touriga nacionalom, od kojega se radi porto, ali sve više i ‘obična’ suha crna vina. Kod nas vina prodaju glasoviti proizvođači poput Ramosa Pinta ili José Marije de Fonsece. Portugal je, inače, poznat po mnogim izvornim sortama vrlo neobičnih naziva. Primjeri poput sorti borrado des moscas (‘izmet muha’) I esgana cao (‘davitelj pasa’) doista potiču na istraživanje.
Na spomen engleskih vina mnogi će se nasmijati i – ispasti smiješni. Englesku, naime, već mjesecima obilaze predstavnici najvećih šampanjskih kuća Roederera, Tattingera i Veuve-Clicquota tražeći zemlju za vinograde. Britanski list Telegraph piše da su Roedererovi direktori bili zadivljeni kakvoćom zemlje u Kentu i Sessexu gdje hektar stoji 25.000 funti, otprilike 30 puta manje nego u Champagnei, ali i triput manje nego u nekim hrvatskim vinogorjima, primjerice. U hladniju Englesku francuski su vinari krenuli očekujući klimatske promjene i zagrijavanje zemlje u kojoj već uspijevaju dobri crni pinoti i chardonnayi, sorte koje su u svakom pravom šampanjcu. U Engleskoj posluje 400-tinjak manjih vinarija. Ukupno pune oko tri milijuna boca vina. Rade British wine, što znači da su grožđe ili mošt uvezeni, i English wine, što znači da je i vinova loza uzgojena u Engleskoj.
Vino.hr online vinoteka