Slovenci imaju i malvazije. I to dobre. I to baš one istarske malvazije bijele pa bismo problema kakve upravo imamo s teranom mogli imati i s najpopularnijom istarskom bijelom sortom. Istra se, u geografskom smislu, uostalom “rasprostrijela” u tri države. Zato malvazije istarske, i to odlične, rade i u Italiji.
U međunarodnom katalogu sorti europske vinove loze navedeno je 48 malvazija. Osim malvazije istarske, tu je i malvasia dubrovačka, za koju je dokazano da osim kod nas raste u Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu pod imenima malvasia delle Lipari, malvasia di Sardegna, malvasia de Sitges, malvasia de Lanzarote, Greco di Gerace i malvasia Candida. S njom bi, zato, moglo biti i većih problema nego s istarskom. Najvećih bismo problema mogli imati s najvećim našim vinskim ponosom, plavcem malim. Još se 2005. pisalo kako se vino od plavca u Njemačkoj prodaje kao originalni makedonski proizvod. Na našem tržištu ima makedonskih mješavina vranca i plavca, a te su dvije sorte i prilično bliski rođaci.
One su i u jednom od najboljih makedonskih vina koje se zove Bela voda, a puni ga vinarija Tikveš. Prema položaju na kojem raste grožđe dobilo je ime, a Robert Parker, kontroverzni i vrlo utjecajni američki vinski kritičar, tom je vinu iz berbe 2010. dao dojmljiva 94 od mogućih 100 bodova. Toliko je, primjerice, dao i slavnom bordoškome Mouton-Rothschildu 2008. koji se prodaje za 700 dolara (oko 4000 kuna). A Bela voda u europskim internetskim vinotekama stoji oko 15 eura (115 kuna). Nije to vino, vjerojatno, pio sam Parker nego neki njegov suradnik poput Neala Martina koji je prije tri godine za Parkera ocjenjivao 70 hrvatskih vina. Najbolji plavac među njima, Postup Donja Banda 2006., dobio je 89 bodova. Pet manje nego makedonski plavac. Možda bi to moglo biti upozorenje našim ministrima, političarima, europromatračima, europarlamentarcima da zarade goleme plaće i pobrinu se da hrvatsko vinsko naslijeđe ostane hrvatsko.
Kad bismo htjeli zaštititi hrvatske vinske sorte, mogli bismo se pozabaviti i moslavcem. Sortu koja, kao što joj ime govori, potječe s obronaka Moslavine, čak ni u Hrvatskoj ne zovu svi tim imenom. Međimurci, koji rade najbolje moslavce u nas, prodaju ih pod imenom pušipel. Slovenci ga znaju kao šipon, a ostali svijet klanja se furmintu. Zašto? Zato što je moslavac pod tim imenom važan sastojak slavnog slatkiša tokajca, kralja među vinima i vina za kraljeve, koji se proizvodi u mađarsko-slovačkoj vinorodnoj regiji Tokai.
Uz takav odnos prema vinima ne treba čuditi što Hrvatsku malo tko prepoznaje kao vinsku zemlju. U većini vinskih atlasa i vodiča, u kojima svoje stranice imaju Slovačka, Rumunjska, Bugarska, zemlje kojima se volimo rugati, mi smo svrstani pod ostale u jugoistočnoj Europi, s BiH, Srbijom ili Albanijom.
A Slovenci su svjetske zvijezde. Zato što brinu o vinima pa su zaštitili teran, koji je naš koliko i njihov.
Talijani i Slovenci kao da nam se osvežju zato što su im Mađari zabranili ime furlanski tokai (tocai friulano ili točaj) jer previše podsjeća na kralja vina i vino kraljeva, kako tepaju svom tokajcu. Riječ je o dvama različitim vinima, no Talijani i Slovenci nisu se puno bunili. Sad ga zovu sauvignonasse. Francuska regija Champagne zabranila je korištenje tog imena Švicarcima iz istoimenog sela. Nekoliko sela koja se zovu Champagne ima i u Francuskoj, ali vina se zovu drukčije. I Amerikanci su pjenušce zvali Champagne, no sad na njih pišu “sparkling wine” (pjenušavo vino).
Porto je slavno portugalsko slatko vino koje se proizvodi dodavanjem žestokog alkohola pa ga nazivaju i ojačanim ili fortificiranim vinom. Ostale države koje rade vina tog tipa dobro su se snašle pa ga zovu port. Pitanje je bi li tako “jeftino” prošle da su se Portugalci zainatili.