Ima tome godina, možda i više dana, otkad je dragi prijatelj, gastronomad Zoran Šimunić Zock zvani Šime, prispomenuo kako je Tomčev rizling iz amfore savršeno vino uz pečenog odojka. Intrigantna je bila ta misao. Sam sam ga najradije pio bez hrane, u društvu Bakhove snahe ili dobrih prijatelja koji znaju što je vino. Zahvaljujući dragoj kolegici Snježani Flegar, koja mi je u Zagorju nabavila dobrog domaćeg odojka, konačno je došla prilika da provjerimo i tu preporuku Zorana Šimunića Šimeta zvanog Zock. Plećkicu s pokojim rebarcem stavili smo peći već u 10 ujutro. Polako, polako, bio je savjet još jednog dragog kolege, Stjepana Banovića. Nasolio sam praščića večer prije, ujutro premazao mašću, pleh napunio vodom i meso gotovo tri sata pokriveno grijao u pećnici na 120 stupnjeva. Kad se i uz kost “skuhalo” dodao sam mladi krumpir, otkrio meso i pekao dalje na 200 stupnjeva. Teško je reći što je bilo bolje, meso, krumpir ili ta plava Tomčeva amfora (ona prava, ili prva amfora, od chardonnaya i starih sorata, ima narančasta slova na crnoj etiketi).
Pajcek i ovaj rizling bili su doista prava kombinacija. Hvala na savjetu Zocku Šimuniću Šimi čije je pravo ime Zoran. Prekrasna kiselina ovog moćnog vina odlično se slagala s nježnom masnoćom mladog pajceka kojeg nisu hranili samo šrotom, nego je hodao gmajnom (kako smo samo humani) i rovao blato, a puno tijelo i čvrstu kičmu fino je podmazivala grahova salata s bučinim uljem i jabučnim octom. Cijelo se, dakle, dvorište zagrebačke, možda je bolje rei samoborske okolice preselilo u tanjuir i čašu pokraj njega.
Moram na kraju ipak ispraviti Zocka Šimu Zorana čije je pravo prezime Šimunić: Nije Tomčev rizling iz amfore najbolje vino uz finog odojka. Puno su bolja dva rizlinga iz amfore.