Čak ni zaštićenoga geografskog podrijetla nema vino Bas de Bas Alena Bibnicha iz Plastova pokraj Skradina. Riječ je o stolnom vinu, što je najniža kategorija kvalitete prema hrvatskom pravilniku o vinu, a ova mješavina syraha i merlota na svakom bi ocjenjivanju osvojila zlatnu medalju. Zašto? Zato što proizvođač, veliki zaljubljenik u dobra vina (ne naravno samo njegova), nije tražio ni zaštitu geografskog podrijetla, a bez toga višu kategoriju od stolnog vina ne može ni dobiti. Slična je priča s izvrsnim plešivičkim pjenušcem Tomac Classic, koji je nedvojbeno najbolji u Hrvatskoj.
- Kad bismo zaštitili podrijetlo za grožđe iz jednog vinograda, u pjenušcu ne bismo mogli upotrebljavati nijedan drugi. A za pjenušac nam treba posebno grožđe, s više kiselina nego za mirna vina, pa nismo sigurni da bismo iz najboljeg vinograda svake godine imali dobru sirovinu – objašnjava Tomislav Tomac. I Alen Bibich vjerojatno syrah i merlot za svoje najbolje vino bere iz različitih vinograda, onih gdje je grožđe te godine bilo najbolje. Bez zaštićenoga geografskog podrijetla na etiketu se ne smije stavljati ni godina berbe. Bibich je taj problem riješio ispisujući rimske brojke, pa će kupac prepoznati je li riječ o 2008. ili 2009. godini, a kod pjenušavih vina berba i nije presudna. Velika većina šampanjaca su “non vintage”, dakle, bez oznake berbe. Redoviti kupci znaju da obitelj Tomac sad prodaje pjenušac odlične berbe 2006. i vjeruje da će sljedeća berba izaći na tržište kad bude zrela, dakle, podjednako dobra. Kategoriju kvalitete vina kod nas određuje Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo na temelju fizikalno-kemijske analize te organoleptičkog ocjenjivanja. To je zapravo slijepo kušanje vina metodom do 100 bodova na kojem stolno vino mora dobiti najmanje 60 bodova, stolno vino s kontroliranim geografskim podrijetlom 65, kvalitetno vino s kontroliranim geografskim podrijetlom 75, a vrhunsko vino najmanje 85 bodova. Ocjenjivanja su tajna, a ti pragovi prilično niski. Ne sjećam se da smo na javnim ocjenjivanjima ikad dali vinu manje od 75 bodova. Takva vina na javna ocjenjivanja ni ne dolaze. Vjerojatno ih se i vinari srame. Drugi je problem što na tom tajnom ocjenjivanju kategoriju vrhunskog dobiju butelje koje su vinari poslali Zavodu, a nema provjere što pod tom etiketom i oznakom kvalitete dobivenom na Zavodu poslije stiže na police. Tu su potrošači prepušteni vjeri u vinara. Ako je na police doista stiglo isto vino koje je bilo na Zavodu, ono neće biti iste kvalitete vječno. No vinske zakonodavce to ne zanima. Njima je vino proizvod kao i plastična sjedalica. Ne zanima ih ni činjenica da vino koje je danas dobilo 86 bodova sigurno neće biti vrhunsko za dvije godine, posebice ako će sve to vrijeme stajati u staklenom izlogu trgovine ili benzinske postaje. Ima i vrhunskih vina za manje od 30 kuna. Vjerojatno je riječ o akciji kojom se trgovac želi riješiti zaliha. Zbog svega toga vina je najbolje kupovati kod proizvođača ili u specijaliziranim trgovinama gdje paze na uvjete za čuvanje vina. U trgovinama svime i svačime treba kupovati vina prošlogodišnje berbe. Danas je to 2011. Lanjska vina, osim rijetkih iznimaka, još zriju.