Kako možeš? Pa ja cijeli život učim studente da tako ne smiju raditi vino, zavapila je dr. Dubravka Premužić, umirovljena profesorica Agronomskog fakulteta i savjetnica Vlade Krauthakera kušajući njegova narančasta vina. Ovaj kutjevački vinar napravio je iz berbe 2009. tri macerirana bijela vina i predstavio ih na nedavnome međunarodnom festivalu ekoloških vina “Label Grand Karakterre” u zagrebačkom restoranu Apetit City. Narančasta vina prvi je radio Slovenac Joško Gravner, čiji su vinogradi u Coliju, s talijanske strane Goriških Brda. Tamo je stekao desetak sljedbenika (vina nekih od njih, poput Zidaricha, Radikona, Vodopivca, Prinčiča, Podveršiča, su na slici gore) a ubrzo su takva vina počeli raditi i sa slovenske strane granice. Danas i nekoliko naših vinara radi bijela vina te intenzivne boje i raskošnih ali posebnih mirisa i okusa. Za razliku od roséa, koji se dobivaju tako da crveno vino kratko leži na bobicama pa ne uspije potamnjeti, narančasta se rade od bijeloga grožđa koje mjesecima macerira i iz kožica izvlači boju. Izvlači i brojne sastojke zaslužne za dobar utjecaj vina na zdravlje. Zna se da tih sastojaka ima u crvenom vinu, ali ovako proizvedena bijela podjednako su zdrava.
Krauthakerova graševina, zelenac i verduzzo friulano tri su mjeseca macerirali na kožicama. Potom ih je isprešao i napunio u boce u kojima je vino dalje sazrijevalo. Ta tehnologija prilično prikriva osobine sorte, no to ne znači da su tri Krauthakerova vina ista. Odlični verduzzo svidjet će se ljubiteljima ekstremno suhih vina, zelenac je jače boje, divlje miriše, ali je ugodno nježan u ustima, no graševina je najtamnija. U njoj tanini još malo stežu usta. Treba joj, očigledno, još malo vremena da se “zaobli”. I Vlado Krauthaker rekao je da je to najbolja graševina koju je kušao.
Ovaj eksperiment Krauthaker je počeo nakon više razgovora s glasovitim profesorom Giorgijem Kvesitadzeom sa Sveučilišta u Tbilisiju koji je prije četiri tjedna u Zagrebu predstavio tako proizvedena gruzijska vina od bijelih sorti rkatsiteli i qisi te crne saperavi. Vina su macerirala i fermentirala u amforama koje i slovenski i hrvatski proizvođači kupuju baš u Gruziji. Ta su vina imala i neke neugodne mirise i okuse, koji su posljedica neurednih podruma, pa su mnogi, kušajući ih, zadovoljno zaključili kako su naša dugomacerirana vina i ona iz amfora puno bolja.
Zbog duge maceracije takva vina mogu se raditi samo od grožđa koje nije prskano kemijskim sredstvima. Imaju sve više sljedbenika, no još ima i skeptika. Smeta im mutnoća, a često pitaju i uz što takva vina piti.
Dobra su uz tamnija mesa od onih uz koja se piju “obična” bijela vina. S obzirom na to da su krajnje suha, pristajat će uz, na primjer, sočnoga pečenog odojka. No vina iz amfora i dugo macerirana vina prilično su skupa. Gotovo je nemoguće naći butelju jeftiniju od 100 kuna, pa ih treba poslužiti u malim društvima dragih ljudi i ne obvezno uz hranu. Dovoljno su fina da ih se kuša i o njima priča. Ili samo razmišlja jer onom tko doista voli vino, i sama su dobro društvo.
Vino.hr online vinoteka